Povodom prvog postrojavanja vojske u Rami i u povodu skore 34. obljetnice osnutka HVO-a, razgovarali smo s čovjekom koji je bio zapovjednik Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina generalom Željko Šiljegom. Čovjekom koji je kao izravni sudionik jako dobro upučen u događaje tijekom perioda Domovinskog rata u Rami.
RB: Poštovani gospodine generale, možete li nam molimo Vas ukratko predstaviti Vaš profesionalni ratni put od učenika srednje vojne škole u Zagrebu, diplomanta Vojne akademije JNA do zapovjednika Operativne zone HVO-a Sjeverozapadna Hercegovina?
Potječem iz siromašne zemljoradničke obitelji iz Hercegovine no ipak već u nižim razredima osnovne škole javila mi se želja za školovanjem i spoznajama o svijetu u kojem živimo. Ta želja bila je sasvim sigurno potaknuta traženjem „lakšega“ života u odnosu na onaj koji sam gledao oko sebe i teškog rada ljudi u sredini u kojoj sam potekao. Zbog toga sam se nakon završetka osnovne škole 1975. prijavio za školovanje u vojnoj gimnaziji „Ivo Lola Ribar“ u Zagrebu. Školovanje u toj srednjoj školi bilo je besplatno što je za mene bilo od izuzetne važnosti jer moja obitelj mene nije financijskih sredstava za moje školovanje. Spomenuta srednja vojna škola u osnovi je bila prirodoslovna matematička gimnazija koja je utemeljena neposredno nakon „hrvatskog proljeća“ 1972. s ciljem intelektualnog pariranja srpskim kadrovima u tadašnjoj JNA. Škola se nije razlikovala od drugih takvih škola osim po većem obimu predmeta i gradiva te internatskom načinu života. Nakon gimnazije završio sam vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu i zatim otišao na vojnu profesionalnu službu 1983. godine u Niš, zatim u Zaječar pa Prištinu i Knin gdje sam napredovao od čina potporučnika do kapetana prve klase 1991. godine. Međutim, spašavajući vlastitu glavu napustio sam JNA početkom rujna 1991. kada sam se vratio u rodni Ljubuški. Nakon razgovora s općinskim čelnicima postavljen sam na dužnost zapovjednika teritorijalne obrane Ljubuški, a zatim sam 18. rujna 1991. stupio u kontakt sa Matom Bobanom, predočio mu situaciju i iznio prijedloge na temelju vlastitih spoznaja o ciljevima i namjerama užičkog, titogradskog, i kninskog korpusa JNA te JNA snaga u BiH, poglavito u Hercegovini. Mate Boban je shvatio situaciju i predložio mi da okupim ljude koje mogu te formiram prvi stožer za obranu u Grudama, za što mi je stavio na raspolaganje prostorije bivše tvornice „Grutex“. Tako je počelo organiziranje uvezivanja struktura za obranu počevši od manjih postrojbi koje su već bile formirane u Hercegovini u proljeće i ljeto 1991. godine, jer Hrvati Bosne i Hercegovine su bili svjesni da se agresija na Republiku Hrvatsku neće tek tako zaustaviti.
RB: U kojim okolnostima prvi puta dolazite na područje buduće Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina? Koja je Vaša prva uloga na području Tomislavgrada u prvoj polovici 1992. godine?
Prvotno organiziranje zahtijevalo je i sklad i suradnju s Hrvatskom vojskom u Dalmaciji odnosno južnom bojištu, tj. sa svim strukturama obrane, jer bez obzira na administrativno-političku granicu između Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine Dalmacija i Hercegovina su prirodna cjelina koja se ne može braniti jedna bez druge. Zbog organiziranja zajedničke obrane u listopadu 1991. stupio sam u kontakt sa zapovjednikom i zapovjedništvom Operativne zone Split Matom Vidukom kao i sa zapovjednikom Južnog bojišta i brigadama na tom prostoru.
Pošto sam osobno okupio desetak ljudi za rad, pripremanje i planiranje obrane hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini u Grudama kao čelni organizator i koordinator, već tada sam stekao uvid u prostor od Kupresa do Stoca i od Prozora u raspoloženje naroda te karakteristike i slabosti u pripremama. Hrvati u BiH, u svojstvu najmanjeg konstitutivnog naroda, nisu imali kompaktnu teritoriju osim malog dijela od Stoca do Kupresa. Jednako tako, oni nisu imali infrastrukturu ni časnički te dočasnički kadar potreban za sveopću obranu. U tom trenutku oni ne posjeduju vojarne, osnovno oružje ni opremu zaustavljanje prvog udara JNA. Zapravo u tom početnom razdoblju većina vitalnih muškaraca je u trećim zemljama na radu za svoje obitelji, posebito u Hercegovini. S druge strane većina mladih boraca je već u hrvatskoj vojsci i hrvatskoj policiji na bojištima od Vukovara do Dubrovnika. Sve to nismo imali, ali smo imali nešto drugo. Imali smo volju, imali smo srce, imali smo inat i želju za obranom, znači imali smo neviđen borbeni moral, a to je bilo najbitnije. S druge strane imali smo šest mjeseca vremena za organiziranje jer izvlačenjem JNA iz Slovenije i Hrvatske te napuštanjem iste vojnika drugih narodnosti, osim Srba i Crnogoraca, ogromna tehnika u vrlo kratkom vremenskom razdoblju je ostala bez ljudi. Tu tehniku je trebalo popuniti, reorganizirati i pripremiti za borbena djelovanja, a to se nije moglo prije proljeća 1992. što nam je dalo vrijeme za naše organiziranje i pripreme koje smo u skladu s mogućnostima iskorištavali kako god smo mogli i znali. U tim uvjetima sam prvi put obišao i Kupres te Tomislavgrad kao i druga područja u Hercegovini. Moje aktivno sudjelovanje na tom području je počelo 07. travnja 1992. kada sam upućen sa zadatkom da pomognem operativno zaustavljanju agresije velikosrpskih snaga na pravcu: Kupres-Šujica-Tomislavgrad.
RB: Kakvo stanje zatičete u tim danima početka travnja na kupreško – tomislavgradskom bojištu? Kako je uopće tekao proces ustrojavanja postrojbi koje ste zatekli svojim dolaskom na navedeni prostor ?
Stanje na kuprešku-tomislavgradskom bojištu u prvoj polovini travnja 1992. godine nakon pada Kupresa bilo je kaotično. Mnoštvo manjih postrojbi sjećam se oko 28 koje su bile neuvezane i neusklađene u borbenim djelovanjima, a svakako lošije naoružane i opremljene od agresora. Bilo je raznih inicijativa, nijedna od njih nije bila loša, međutim trebalo se više uzeti u obzir položaj zemljišta borbenih djelovanja, naročito tenko-prohodno i organizirati otporne točke tamo gdje će obrani ići u korist, a ne frontalno se suprotstaviti višestruko i tehničko nadmoćnijem protivniku. Nakon prvog udara agresorskih snaga JNA koji je rezultirao padom Kupresa, isti je zaustavljen posljednjim snagama na Šujičkim vratima i više se nije pomakao na tom pravcu do oslobođenja Kupresa u studenom 1994., ali u suprotnom smjeru.
Nakon obrane Šujice i Tomislavgrada u kojoj su doprinijeli svi koji su se nalazili tamo, ja sam samo jedan od sudionika. Postavljen sam za zapovjednika obrane Tomislavgrada, a Ante Gotovina koji se već nalazio u Livnu za zapovjednika obrane Livna. Neprekidno sam razmišljao kako uspostaviti stratešku platformu za obranu jer doktrinarna misao je bila obrana hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Konkretnije, objediniti postrojbe do razine brigade te iste vezati u operativne zone sukladno vojnoj organizaciji u Republici Hrvatskoj i time uskladiti zajedničku obranu na istovjetnim principima. Poštujući elemente rata, protivničke snage, vlastite snage, teritoriju i vrijeme, nametalo se samo jedno rješenje, a to je formiranje brigada na razini jedne ili više općina u sukladnosti sa ljudskim resursima i uvezivanje tih brigada u operativne zone. Sjeverozapadna Hercegovina lijevo Livno, desno Bugojno, aktivna frontalna obrana sa osloncem na Dalmaciju lijevog krila, Jugoistočna Hercegovina sa osloncem na Dalmaciju desnog krila, lijevo Konjic, desno Ravno, aktivna frontalna obrana, Središnja Bosna, aktivna kružna obrana te Bosanska Posavina, aktivna obrana na principu mostobrana oslonjenog na rijeku Savu i Slavoniju. Istu ideju sam razradio kao elaborat sa brigadirom Ivanom Kapularom koji je istu odnio na odobrenje, međutim odobrenje je išlo sporo, te je plan odobren tek sredinom ljeta 1992. godine, ali smo dotle već radili na formiranju brigada, pa je u tom razdoblju formirana brigada „Kralj Tomislav“ u Tomislavgradu, a i ostale brigade u tom području opet u ovisnosti o ljudskim i materijalnim resursima. Tada sam sam postavljen za prvog zapovjednika te brigade dok se ne formira operativna zona dok je kasnije legendarni Željko Glasnović postao moj zamjenik. Operativne zone HVO-a su geografske cjeline koje se mogu braniti samostalno, a i usklađivati zajednička djelovanja te u ratnim okolnostima ne ovise o administrativno-političkim granicama općina i gradova te drugih društvenih organizacija. Rat nameće sasvim drugačije principe djelovanja.
RB: Kada se prvi puta susrećete s problemom u odnosima HVO-a i tzv. Armije BiH?
Već sam naveo kako je spontano organiziranje postrojbi za obranu već počelo u proljeće i ljeto 1991. (zaustavljanjem kolona oklopa JNA u selima Polog (Široki Brijeg) i Studenci (Ljubuški)) okupljanjem raznih vodova i satnije pa čak i grupa do razine bojni, opet sukladno ljudskim i materijalnim mogućnostima. Međutim u tim trenutcima nije bilo potrebne uvezanosti u širem smislu niti usklađenosti kao ni općeg strateškog plana gdje, kako i na koji način se braniti. Ipak, to su bili dragocjeni embrioni u daljnjim pripremama za organiziranje većih postrojbi, a već u tim prvim fazama se iskristalizirao i određeni zapovjedni kadar koji se nametnuo smjelošću i drugim kvalitetama koje su potrebne u takvim okolnostima, jer opet napominjem, bili smo sa minimalnim brojem školovanih časnika koji se mogu nabrojati na prste najviše dvije ruke. Važnu ulogu su imala i tijela vlasti u općinama i gradovima, jer o njima je ovisila mobilizacija ljudskih i materijalnih resursa, kao i veći dio logistike i novca za opremanje i primanja vojnika za minimalne potrebe njihovih obitelji.
RB: Poslije gubitka Kupresa, koje ostale ključne otporne strateške točke nastojite zadržati pod nadzorom snaga kojima ste zapovijedali?
U strateškom smislu tri temeljne točke za obranu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini između geografskih cjelina, Bosne na sjeveru i Hercegovine na jugu su planinski prijevoji: Kupreška vrata, Makljen i Ivan Sedlo. Međutim kada se radi o ključnim točkama obrane nakon pada Kupresa na livanjsko-tomislavgradskoj bojišnici, najvažnije točke su uski prolazi, prijevoji i urbane sredine kao što su selo Rujani, prijevoj Korićina, Šujička vrata, Mušićka vrata i pravac koji od Kupresa izvodi prema Rami. Nadzor tih točaka i topnička pokrivenost istih omogućava obranu međuprostora i manevriranje snagama iza prve crte bojišnice po potrebi, ali u otežanim uvjetima, jer sve općine, osim Posušja, unutar operativne zone su bile u zahvatu fronte prema velikosrpskom agresoru. U takvoj situaciji Tomislavgrad se nameće kao središnja točka organiziranja, opremanja i distribuiranja snaga bilo prema Livnu, prema Kupresu ili prema Rami, Uskoplju i Bugojnu.
RB: Kada se prvi puta susrećete s problemom u odnosima Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) i tzv. Armije BiH?
Osobno, prvi puta se susrećem s problemima odnosa između HVO-a i tzv. Armije Republike BiH početkom ljeta 1992. godine i to temeljem informacija iz središnje Bosne. Bio sam uvjeren kako su to izolirani incidenti, a ni ja niti bilo tko drugi nismo razmišljali tada kako se radi o smišljenom planu razvijanja sukoba između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini. Osobno, razmišljao sam o tome da je to posljedica netrpeljivosti dvije vojske na istom prostoru, a napose između problematičnih ljudi kojih je bilo na svim stranama. Jednako tako bio sam uvjeren kako Muslimanima, kada već imaju na vratu radikalnu velikosrpsku agresiju na cijelu BiH, ne bi odgovaralo razvijati sukob s Hrvatima, a Hrvatima u svakom slučaju kao najmanjem narodu također ni u primisli nije bilo otvarati bilo kakav sukob. Moje osobno uvjerenje je bilo da smo povijesni i prirodni saveznici jer su oba naroda žrtve velikosrpske agresije.
RB: Početkom sukoba između Armije BiH i HVO-a u Prozoru 23. listopada 1992. koja je bila Vaša procjena uzroka i konačnog ishoda istoga ?
Tek nakon sukoba između snaga HVO-a i snaga tzv. Armije Republike BiH u listopadu 1992. godine u Prozoru koji su izazvali Muslimani nakon povlačenja svojih snaga s crte obrane od velikosrpskog agresora prema Kupresu i zauzimanju pozicija u gradu Prozoru, s ciljem zauzimanja grada, postalo je jasno kako su iza svih incidenata i sukoba do tada, a i tada stajali politički ciljevi nasilnog preuzimanja vlasti i teritorija. Izvjesno je kako je muslimansko vodstvo računalo na ogromnu prednost s ljudskim resursima nastojeći u osnovni demografski okupirati prostore gdje su Hrvati imali apsolutnu i relativno većinu. Ta se okupacija pokušala dodatno osnažiti raspoređivanjem muslimanskih prognanika iz istočne Bosne i Zapadne Bosne na područja gdje su Hrvati i Muslimani imali relativno sličan raspored stanovništva. Te su ciljeve u praksi potvrdili zarobljeni planovi Armije BiH „Alfa“ i „Beta“ u Prozoru u kojima su bili opisani načini djelovanja Armije BiH usmjerene prema Hrvatima i HVO-u. Cilj muslimanskih snaga Armije BiH bio je uvezivanje područja nasilnim preuzimanjem vlasti i organiziranja svoje vlasti na što većim područjima formiranjem ali i rekonstrukcijama Ratnih predsjedništava u gradovima i općinama koje su sukscesivno aktivirali. Pošto smo shvatili o čemu se radi nismo imali izbora već se suprotstaviti takvim nasilnim nastojanjima što je u Prozoru vrlo brzo i učinjeno s minimalnim žrtvama na obje strane. Već sam prethodno naveo strateške točke i nama je od strateškog značaja bilo sačuvati Makljen kao stožernu točku za spoj sa središnjom Bosnom, a time i Uskoplje/Gornji Vakuf odnosno prostor neposredno iznad Prozora kao stožerne točke Sjeverne Hercegovine. Taj sukob u Prozoru je nama nametnut, a osobno sam i promišljao što u tom slučaju rade srpske snage predmnijevajući mogućnost sukoba između Hrvata i Muslimana s ciljem proboja Južnog koridora pravcem Kupres-Rama-Jablanica-Konjic-Nevesinje po principu „divide et impera“ odnosno dok se dva tuku treći koristi situaciju za svoje ciljeve. Zato smo pomno pratili situaciju na livanjsko-tomislavgradsko-kupreškoj bojišnici i aktivirali pričuve za interveniranje na očekivanim pravcima srpskog djelovanja.
RB: Mislite li da je nakon vojne pobjede HVO-a u Prozoru bilo moguće ponovno obnoviti lokalne odnose Armije BiH i HVO-a ?
Nisam bio uvjeren, ali sam se nadao da će nakon sukoba u Prozoru doći do obnove savezništva, međutim vrlo brzo se pokazalo kako su politički ciljevi međusobno suprotstavljeni što je i posljedično dovelo do međusobnog nepovjerenja. U razgovorima i pregovorima nakon tog sukoba nastojao sam obnoviti suradnju jer sam bio uvjeren kako sukobi ne koriste ni Hrvatima ni Muslimanima. Zapravo, smatrao sam da postoji nada da će političari i s jedne i s druge strane uvidjeti kako takvi sukobi izazivaju samo nepotrebne žrtve na obje strane te da jedinu korist od toga, kako vojnu i političku tako i teritorijalnu, imaju samo Srbi.
RB: Koji su po Vama ključni uzroci narušavanja odnosa Armije BiH i HVO-a na području Gornjeg Vakufa-Uskoplja?
Što se tiče Uskoplja/Gornjeg Vakufa uzroci su isti, Hrvati su imali jedini cilj opstati i u tom smislu nisu imali nikakve memorandume niti deklaracije, a ni uvjeti nisu dozvoljavali stvaranje novog protivnika niti je bilo potrebe, ali kada si napadnut prvo s lokalnim incidentima koji se onda šire te se uključe snage i sredstva s drugih prostora, u području gdje se nalaze dvije vojske s različitim političkim ciljevima neminovno je da će kad tad doći do sukoba. Kod Muslimana politički ciljevi su temeljeni na „prilagođenoj“ Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića u općem smislu, a u užem smislu cilj je bio u tom području ovladati uskopaljskom dolinom i oduzeti Hrvatima grad i ostali prostor te im naposljetku osporiti pravo na samoobranu. Zauzimanjem uskopaljske doline dodatno bi bila oslabljena mogućnost obrane i opstanka Hrvata u Središnjoj Bosni. U sljedećoj fazi je postojala mogućnost vezivanja većih snaga tzv. Armije BiH za napade prema Prozoru i dolini Rame.
RB: Je li otvoreni ratni sukob u Gornjem Vakufu koji je počeo 11. siječnja 1993. za Vas bio (ne)očekivan te jeste li uopće izdavali napadne zapovijedi koji su mogli “zapaliti“ sukob?
Povezujući sve što sam rekao, a relativno je taj sukob u tom području bio i očekivan i neočekivan. Nikakve zapovijedi nisam izdavao do otvorenog sukoba i višekratne zamolbe i upozorenja da sukobi trebaju prestati. U to područje su došli tada Slobodan Praljak i pukovnik Miro Andrić. Iako sam bio nominalni zapovjednik, temeljne odluke donosi viši zapovjednik iz višeg zapovjedništva s višim činom. General Praljak je meni i Miri Andriću dao zadaće za svakodnevne pregovore i razgovore da sukob prestane, odnosno da učinimo sve da se sukob ne proširi, jer i on nije vjerovao tada u tim i takvim okolnostima da je nakon Prozora i taj sukob počeo s određenim većim strateškim političkim ciljem. Tek kada ni zamolbe ni razgovori niti pregovori nisu urodili plodom izdao sam zapovijedi za obranu Hrvata u Uskopaljskoj dolini što je uključivalo i zaštitu snaga HVO-a koje su se nalazile u tom području jer im je prijetilo eliminiranje od strane višestruko brojnijeg protivnika. U sukladnosti sa geostrateškom važnošću ni pod koju cijenu nismo to trebali dozvoliti, a scenarij je bio isti kao i za vrijeme sukoba u Prozoru, Muslimani su također povukli svoje snage sa obrambene crte prema Kupresu.
RB: Nakon dvotjednih borbenih djelovanja u Uskoplju je li točna informacija da su snage HVO-a pod Vašim zapovjedništvom bile spreme uspostaviti potpunu kontrolu nad gradskim područjem Gornjeg Vakufa? Što se prema Vašim saznanjima dogodilo u zadnjim sastancima na kojima se odlučivalo o smirivanju sukoba i stanju u gradu?
Zbog već pojašnjene situacije na livanjsko-tomislavgradsko-kupreškoj bojišnici nama se žurilo završiti taj problem što prije, iako smo zauzeli sve točke oko istočnog dijela grada i dalje smo trpjeli vatru i žrtve iz urbanog istočnog dijela grada jer su Muslimani sve glavne snage skoncentrirali u samom gradu te pokušavali eliminirati snage HVO-a u zapadnom dijelu grada od čega su stradavali i vojnici i civili, kao i djeca i starci. Da, bili smo spremni zauzeti grad, jer kako rekoh ni zamolbe ni razgovori nisu prekinuti sukob koji je isplaniran i induciran ne našom voljom, međutim uplela se nevidljiva ruka diplomacije i politike te je taj dan kad su prestale borbe došao general Praljak u rano jutro oko 04:00 i rekao mi da ima zapovijed od načelnika Glavnog stožera iz HVO-a iz Ženeve da moramo stati na dostignutim pozicijama. Nismo imali izbora jer nitko nije mogao prihvatiti odgovornost za moguće manje ili veće žrtve nakon takve političke odluke. Imali smo snagu i organizaciju kao i pozicije ovladavanje gradom, ali je sve zaustavljeno, nakon čega su formirana mješovita povjerenstva uz nadzor snaga UNPROFOR-a te je počela faza obostranog izvlačenja snaga sa tih pozicija.
RB: Nakon smirivanja ratnih događaja u Gornjem Vakufu -Uskoplju početkom veljače 1993., novi problemi u odnosima s Armijom BiH počeli su se radikalno mijenjati na području Jablanice i Konjica. Zašto je po Vama Armija BiH još krajem ožujka 1993. krenula u vojno osiguranje toga područja ?
Kada nisu uspjeli u svojim naumima u Prozoru i Uskoplju promijenili su težište djelovanja na pravcu Konjic-Jablanica. Što se tiče Konjica, radi se o planinsko-brdskom području ispresijecanom vodotokovima, pošumljenom i s raštrkanim selima, a sa prednošću ljudskih resursa Muslimana u gradu Konjicu. Snage HVO-a uglavnom su bile raštrkane i usitnjene po tim selima te su bile lak plijen za ciljeve koje su Muslimani željeli ostvariti. U ožujku i početkom travnja 1993. pripadnici tzv. Armije BiH čine masovne zločine u selima nastanjenim Hrvatima. Preživjeli Hrvati spas tada traže u drugim selima Klisa što dodatno pojačava pritisak na lokalne odnose u tim dijelovima konjičke općine. Što se tiče Jablanice, u samom gradu je bila prevelika nadmoć snaga tzv. Armije BiH. Snage HVO-a u Jablanici bile su minimalne s obzirom na broj Hrvata na području jablaničke općine te su bile isključivo namijenjene za ispomoć snagama HVO-a u Konjicu protiv velikosrpskih snaga iz smjera Nevesinja. Te su snage bile stacionirane u nekoliko hrvatskih sela, ali tu se radi o puno manjim snagama nego što je HVO imao na području Konjica. Cilj tzv. Armije BiH bio je ovladati taktički i operativno pravcem Konjic-Jablanica-Gračac, a zatim koncentracijom snaga sa istoka i novim grupiranjem u Uskoplju uskladiti djelovanja i ponovno pokušati ovladati prijevojem Makljen, a zatim se spustiti i spojiti u dolinu rijeke Rame. Mi to jednostavno nismo smjeli dozvoliti. Njihov cilj je bio isti, ali je promijenjen način djelovanja, metoda ista, teror, a zatim vojno djelovanje te uspostava nove vlasti po uzoru na jugoslavensku vojsku i partizanske „vlasti“ tijekom Drugog svjetskog rata.
RB: Jesu li pokreti HVO-a prema Jablanici i Konjicu zapravo bili reakcija na prethodno planirane napade tzv. Armije BiH? Odnosno, je li vojno djelovanje postrojbi HVO-a u smjeru Doljana, Slatine i Bokševice tijekom travnja i svibnja 1993. predstavljalo nužnost radi zaštite hrvatskog stanovništva na području općina Jablanice i Konjica?
Najvažniji ciljevi HVO-a bili su obrana i opstanak hrvatskoga naroda u područjima gdje živi. Područje Jablanice nalazilo se tada između tri operativne zone HVO-a: Sjeverozapadna Hercegovina, Jugoistočna Hercegovina i Središnja Bosna. Snage Jugoistočne Hercegovine u takvoj konfiguraciji zemljišta koja je na tom području nisu mogle proći kanjonom rijeke Neretve te u kratkom vremenskom periodu savladati protivnike u području Drežnice i Jablanice te pružiti zaštitu Konjicu. Središnja Bosna je bila u okruženju te isto nije mogla odvojiti dio snaga. Jedina mogućnost je praktično pružanje pomoći iz zone djelovanja Operativne zone sjeverozapadne Hercegovina, uz ojačanja dijela snaga iz jugoistočne Hercegovine koje su morale napraviti manevar obilaskom preko Sovićkih vrata i zaštititi desno krilo snaga HVO-a sjeverozapadne Hercegovine. Nakon svih pokolja i zločina nad Hrvatima Konjica i Jablanice imperativ je bio pomoći na bilo koji način onima koji su opstali u Klisu i dolini rijeke Neretvice. Iz toga razloga su se snage HVO-a Sjeverozapadne Hercegovine brzim udarima probile od Rame do sela Slatina, zauzele Slatinu i prostor obližnje brane. Glavnim snagama odvojenim od livanjsko-tomislavgradske bojišnice cilj je bio probiti obruč preko planine Bokševice i izvući opkoljeno hrvatsko stanovništvo i dijelove brigade HVO „Herceg Stjepan“ koja je ostala u toj dolini. Nismo imali cilj držati planinu jer bi to bilo nepotrebno rasipanje snaga i sredstava te još veće žrtve, a cilj proboja obruča i izlaska naroda i hrvatskih snaga pravcem planina Bokševica – Urina ravan, selo Kućani, selo Ustirama, Gračac, Prozor, kako već rekoh bio je imperativ. Nažalost bilo je žrtava, ali često sam razmišljao kolike bi tek žrtve bile da su ljudi ostali u tom obruču bez ikakve pomoći. Pošto je to već bio otvoreni rat s drugim protivnikom, a ne samo incidenti, na točkama koje izvode prema Prozoru iz tog područja ostavili smo samo dio obrambeno zaštitnih snaga.
RB: Koja je strateška važnost Doljana i Bokševice po pitanju zaštite hrvatskog stanovništva na području Jablanice i Konjica?
Što se tiče sela Doljani, položaj izvodi izravno prema Rakitnu i Posušju te je izuzetno važan za sprječavanje ugrožavanja Rakitna i Posušja, zato je bilo važno i održati to područje, a i za smještaj i koncentraciju i civila i vojnika iz Jablanice, gdje je brojčani odnos bio takav da nisu mogli opstati. Što se tiče Bokševice, ona nam je bila prepreka za izvlačenje naroda i vojske iz tog područja, a nikako zaštita, jer su se ljudi tu skoncentrirali s ciljem golog preživljavanja, nakon pokolja u Trusini i zvjerstava u drugim selima.
RB: Možete li molimo Vas ukratko opisati borbena djelovanja snaga HVO-a na Bokševici ? Zašto HVO tijekom svibnja i lipnja 1993. nije bio u stanju angažiranja brojnijih snaga na tom bojištu? Možete li ukratko opisati planiranje operacije “Kula“ prema Bokševici u svibnju 1993. godine?
Što se tiče borbenih djelovanja na planini Bokševici bilo je potrebno eliminirati sve protivničke snage na putu do nje, a zatim probiti obruč i izvući ljude. Kao što sam prethodno opisao bilo je očito da smo bili razvučeni od Livna do Bugojna kao i od Mostara do Ravnog prema srpskim snagama, a u tom međuprostoru odvijale su se teške borbe u gradu Mostaru te borbe za spašavanje naroda i prostora u sjevernoj Hercegovini. Analizirali smo sve mogućnosti i angažirali sve snage koje smo mogli u tim i takvim okolnostima. Tada nije bilo odmora niti postrojbi na odmaranju, angažirali smo i neborbene dijelove u borbene svrhe koliko je god to bilo moguće, konfiguracija zemljišta i prirodne prepreke traže ogromne napore, ne samo za ljude na crti bojišnice, već za ukupni sustav računajući i logistiku i sanitetsko zbrinjavanje te za sve elemente borbenog rasporeda dodatne napore. Smatram kako je učinjeno sve u tim i takvim okolnostima s mogućnostima s kojima smo raspolagali.
RB: Kako ocjenjujete jačanje napadnih aktivnosti Armije BiH na području ramske bojišnice u ljeto 1993. godine? Je li upad u selo Juriće u drugoj polovici lipnja predstavljalo nešto što se moglo očekivati ? Kako ste gledali na činjenicu da na tom području do zločina tzv. Armije BiH u selu Jurići nije bilo izrađenog rovovskog sustava obrane ?
Što se tiče napadnih aktivnosti tzv. Armije BiH na području Rame u ljeto 1993. iste su bile povezane s poboljšanjem određenih taktičkih položaja i priprema za operaciju Neretva 93. Ne samo napad i upad u selo Juriće, nego svako rubno selo gdje su Hrvati domicilni stanovnici bili su cilj napada, diverzija, terora, a sve to ukomponirano u krajnji cilj protjerivanja Hrvata s tog područja. Što se tiče rovovskog sustava obrane u selu Jurići, mislim kako su se lokalni zapovjednici više oslanjali na urbane dijelove kao crtu obrane, a ne na rovovsku zaštitu izvan sela, koju je lako moguće i zaobići, jer je rovovski sustav na tako širokoj bojišnici od 250 i više kilometara nemoguće uvezati neprekidnim rovovima i tranšeima zbog toga što ga nije moguće popuniti ljudima, međutim bilo je mogućnosti miniranja staza i prolaza pojedinačnim protupješačkim i skupinama protupješačkih mina. Nakon uočavanja propusta i istjerivanja snaga Armije BiH iz Jurića naknadno su urađeni visokokvalitetni obrambeni rovovi koji su spriječili ponovne pokušaje upada u selo.
RB: Jesu li česte promjene zapovjednog kadra, primjerice brigade „Rama“, za Vas predstavljale problem oko kvalitetnog organiziranja obrane ?
Promjene zapovjednika i zapovjednog kadra u bilo kakvoj postrojbi, ne samo kada je u pitanju HVO brigada „Rama“ su slične kao i promjene trenera ili izbornika u sportskim timovima i reprezentacijama. Međutim veće su posljedice kada se to događa dok traje borbena dinamika, jer svaki novi zapovjednik mora što prije shvatiti situaciju, spoznati organizaciju i donositi učinkovite odluke, ako to ne zna, onda posljedice mogu biti jako teške. Kada je u pitanju brigada „Rama“ mnoge promjene nisu urađene smjenama, nego nažalost, to je bila brigada s najviše poginulih zapovjednika od razine voda do razine zapovjednika brigade, a kada je riječ o zapovjednom kadru, ne samo da smo bili deficitarni u školovanom i obučenom kadru, nego i kada su u pitanju prirodne vođe. Primjerice, očit je bio i primjer na samom početku rata kada je na Kupresu ranjen Željko Glasnović i nije mogao obavljati svoju zapovjednu funkciju. Tada se dogodio veliki problem u zapovjednom lancu. Iako su svi zapovjednici takvim okolnostima nastojali učiniti sve što je bilo moguće, nažalost neke žrtve su bile neminovne, ali ih se moramo sjećati i odati im svu počast. Ipak nije primarni cilj u ratu ginuti. Primarni cilj bio je izvršiti svoje vojničke zadaće i pripremati se za sljedeće. Nama je bio važan svaki čovjek, jer druge nismo imali.
RB: Konkretno, smatrate li da je nakon protjerivana Hrvata iz većeg dijela općine Konjic i Jablanica, u ljeto 1993. Makljen postao možda i ključno mjesto na kojemu je vodstvo tzv. Armije BIH planiralo daljnja djelovanja radi dolaska u položaj koji bi joj omogućavao daljnje napredovanje prema južnim dijelovima Hercegovine ?
Već sam rekao da je Makljen stožerna točka, međutim Makljen je teško braniti na samom Makljenu. Od Rame izvode dva puta prema Uskoplju, magistralna cesta Prozor-Uskoplje i pomoćni pravac Prozor-selo Pidriš-Uskoplje. Mi smo mogli doći do Uskoplja magistralnom cestom, ali ne i ući u grad, zato smo morali dio snaga odvojiti i braniti selo Ždrimci s ciljem vezanja dijela muslimanskih snaga prema istoku koje nisu mogle angažirati na drugim područjima i tako odmaknuti opasnost od pravca Prozor-selo Pidriš-Uskoplje. To nam je bila jedina cestovna komunikacija do Uskoplja i dalje prema Bugojnu i Središnjoj Bosni. Obrana Makljena sama za sebe ne znači ništa ako nemamo dubinu sjeverno od Makljena, a istu smo uspjeli obraniti kao i sačuvati selo Pidriš i selo Ždrimce. Tzv. Armiji BiH glavni cilj je bio nakon protjerivanja Hrvata iz područja Konjica i Jablanice zauzeti Prozor i time rasjeći to područje na dva dijela, sjeverno i južno, odnosno na središnju Bosnu i Hercegovinu, nakon čega bi Uskoplje postalo enklava okružena sa svih strana. U tome je Makljen samo jedna točka, ali jako važna. Ključno mjesto u tome svemu je Prozor, a Makljen je ključna točka za njegovu obranu sa sjevera.
RB: Kakvo je stanje na uskopaljsko-ramskom bojištu krajem srpnja 1993. nakon vojnog poraza HVO-a u Bugojnu i povlačenja civilnog stanovništva i preostalih vojnika iz grada i općine Bugojno?
Što se tiče Bugojna i snaga HVO-a u Bugojnu, tamo su unutarnji problemi organizacije i zapovijedanja doveli do problema koji se izvana nisu mogli spriječiti. Nakon izvlačenja civila i vojnika iz Bugojna preko planine Raduše došlo je do određene konfuzije i pojave defetizma kod dijela zapovjednika i kod dijela vojske, prijetilo je kaotično stanje, a kolale su i razne glasine koje su unosile nemir kao što su izmišljene zapovijedi o povlačenju iz Uskoplja, što je protivnička propaganda nastojala iskoristiti. Međutim brzim i energičnim djelovanjem uspjeli smo spriječiti veće štete te smo zadržali sve pozicije koje smo do tada držali i vratili povjerenje i u zapovjedni kadar te u naše mogućnosti.
RB: Je li sastanak vodstva tzv. Armije BiH u Zenici s kraja kolovoza 1993. iniciran kako bi tzv. Armija BiH pokušala nastaviti s daljnjim uspjesima u protjerivanju Hrvata s područje sjeverne Hercegovine?
U to vrijeme bio sam informiran putem naše vojno-obavještajne službe o sastanku vodstva tzv. Armije BiH u Zenici krajem kolovoza 1993. godine. Naknadno smo došli u posjed određene dokumentacije i pisma srpske strane. Posebice je bilo zanimljivo pismo namjere ministra vanjskih poslova tzv. Republike Srpske Krajine Slobodana Jarčevića. Jarčević je naime u svojem pismu predložio savez Srba i Muslimana te zajedničko djelovanje u cilju uništenja HVO-a, zauzimanje cijele zapadne Hercegovine, a zatim zajedničko osvajanje Dalmacije i podjelu obale Jadranskog mora. Po tom planu Srbima bi pripao pojas od Novigrada kod Zadra do ušća Cetine, Muslimanima od ušća Cetine do ušća Neretve s lukom Ploče, a Crnogorcima od ušća Neretve do Prevlake. Nakon toga sastali su se Radovan Karadžić i Alija Izetbegović u Ženevi gdje su potpisali zajedničku deklaraciju poslije koje je uslijedila operacija tzv. Armije BiH i snaga MUP-a BiH „Neretva 93“. Pošto imam original direktive za tu operaciju u njoj izričito piše kako su svi Hrvati ustaše, odnosno postrojbe HVO-a su ustaške snage. Prema sadržaju direktive glavni cilj muslimanskim snagama bio je zauzeti Prozor, a pomoćne snage angažirati prema Mostaru s ciljem razvlačenja obrambenih mogućnosti malobrojnih snaga HVO-a. Zamisao je bila da operacija Neretva 93 bude prva faza dok bi druga faza bila Jug 93 u kojoj bi glavni cilj bio prodor dolinom rijeke Neretve pravcem Mostar- Čapljina – Metković – Ploče. Znali samo i pripremali se za takav scenariji zbog čega smo i uspješno slomili planiranu muslimansku ofenzivu. No, nakon te operacije borbe nisu prestale, nastavljene su s više ili manje uspjeha, a ciljevi su im bili obostrano zauzimanje boljih taktičkih i operativnih pozicija.
RB: Gdje se nalazite i na čemu radite u trenutcima pokretanja operacije Armije BiH “Neretva 93“?
Pošto sam već rekao kako je Tomislavgrad stožerna točka obrane operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina tu sam formirao zapovjedno mjesto operativne zone i sjedište zapovjedništva sa svim vojničkim elementima operativnog zapovjedništva te razine. Jednako tako sam u siječnju 1993. nakon prosudbe mogućih budućih događanja formirao izdvojeno zapovjedno mjesto (IZM) Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina u Prozoru kao središnjoj točki obrane sjeverne Hercegovine gdje sam preselio dio zapovjedništva iz Tomislavgrada i formirao stalni tim za praćenje, prosuđivanje i reagiranje na ugroze koje bi dolazile s te strane. Vojničko pravilo zapovijedanja je da se zapovjednik nalazi na pravcu na kojem je najteže, mora potvrđivati situaciju i donositi odluke. U vrijeme pokretanja operacije „Neretva ’93“ prosudio sam kako trebam biti na izdvojenom zapovjednom mjestu u Prozoru i donositi odluke, a moj zamjenik na zapovjednom mjestu u Tomislavgradu prateći situaciju na Sjeverozapadnom dijelu bojišnice.
RB: Što su bili strateški ciljevi te operacije i kako bi njen eventualni uspjeh utjecao na stanje u Vašoj zoni odgovornosti?
I ovo pitanje mislim da sam već ranije obrazložio detaljno. Nikada nisam razmišljao o mogućem uspjehu te njihove operacije, razmišljao sam samo o našem uspjehu, kako to moramo zaustaviti, a zaustavili smo i spriječili njihove namjere ne samo vatrenim djelovanjem na bojišnici već i upadom u njihov borbeni sustav veza, obmanjivanjem, plasiranjem lažnih informacija kao i elementima ratnog lukavstva, a sve u okvirima međunarodnog ratnog prava s našim ljudima koji i nisu obučeni i školovani za takve operacije. No mi smo morali improvizirati, a naši ljudi su jako inovativni i snalažljivi te visoke razine duha i morala kada se radi posebno o opstanku u takvim uvjetima koji su tada vladali, međutim to je toliko široka tema i zahtjeva puno veći prostor i vrijeme te o njoj možemo nekom drugom prigodom detaljnije. Mogu izdvojiti jedan detalj, a to je sukob protivničkih zapovjednika između sebe zbog neuspjeha operacije.
RB: Kako ste saznali za događaje ratnoga zločina u mjestu Uzdol 14. rujna 1993. godine ?
Što se tiče ratnog zločina u Uzdolu 14. rujna 1993. taj dan sam zbog obveza bio u Tomislavgradu na zapovjednom mjestu i putem naših vojnih veza o tome me obavijestio moj pomoćnik Živko Budimir kojega sam imenovao zamjenikom u vrijeme moje izočnosti s izdvojenog zapovjednog mjesta i moram reći kako se vrhunski snašao i reagirao iako je učinjen veliki zločin, muslimanske snage su istjerane iz sela Uzdol i nisu ga uspjele zauzeti. Nažalost dugotrajne borbe i umor te iscrpljivanje dovodili su dio naših snaga do razine da nisu bile dovoljno budne u pojedinim dijelovima obrane.
RB: Jesu li svi ti događaji iz lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 1993., imali presudnog utjecaja na Vaše zalaganje na prelazak iz obrambenog u napadni karakter postrojbi pod Vašim zapovjedništvom?
Što se tiče prelaska iz obrambenog u napadni karakter naših snaga, sve vojne škole na svijetu uče kako je napad odlučujući vid borbenih djelovanja, ali prvo se moraš obraniti kada te agresor napadne. U travnju 1992. primili smo prvi udar, doživjeli prve žrtve i teritorijalne gubitke, a velike gubitke smo nanosili i protivniku. Krajem 1992. i cijelu 1993. godinu smo se grčevito branili od dva agresora. Obrambene operacije uključujući aktivnu obranu naposljetku su rezultirale svojevrsnom prisiljavanju protivnika na Washingtonski mirovni sporazum u ožujku 1994. godine. Međutim slamanjem strateške operacije „Neretva ’93“ preuzeli smo inicijativu i odlučili poboljšati naše pozicije iz dva razloga. Prvo, ne dozvoliti nove napade, a drugo dati bolje pozicije diplomaciji i politici u pregovorima. Te pozicije više puta smo imali prigodu poboljšati i riješiti situaciju, ali svaki puta smo zaustavljeni od strane politike. Političari i vojnici se u ratu često ne razumiju.
RB: Kakvu važnost su imale planirane operacije “Buna“ te provedena jednodnevna akcija “Zavišće“ za daljnje planiranje mogućeg proboja snaga iz Vaše operativne zone prema središnjoj Bosni?
Što se tiče operacija “Buna“ i “Zavišće“ one su imale za cilj baš ovo što sam odgovorio u prethodnom pitanju, međutim fizički proboj do snaga HVO-a u središnjoj Bosni bi se odradio tek nakon prosudbe novih pozicija i mogućnosti. Ponavljam, uvijek polazimo od četiri elementa, prvo protivnik: snage, ciljevi, namjere, mogućnosti, vlastite snage: cilj, sredstva, ljudi, mogućnosti, uvjeti, prostor: mogućnosti ljudi, mogućnosti tehnike, prohodnost, vrijeme: atmosfersko, dan i noć, godišnja doba, dan, tjedan, mjesec, godina, tj. trajanje, a nakon sagledavanja svih elemenata moguće je donijeti odluku sa svim elementima i pokušati ostvariti cilj. Mi smo cilj opstanka i obrane samoorganiziranog naroda ostvarili.
RB: Kakvo je bilo stanje u postrojbama Operativne zone pod Vašim zapovjedništvom u zimu 1993. godine ?
Nastupom zime 1993. godine uglavnom nakon cijele godine neprekidnog ratovanja mnogih bez ijednoga dana odmora ljudi i postrojbe su bili jako iscrpljeni, umorni i željni odmora. Nažalost neki se nisu vratili svojim domovima, bilo je gubitaka i u opremi i u tehnici iako smo vodili računa o racionalnoj uporabi, a rabili smo sve do posljednjih mogućnosti. Naravno, nakon svega nisu ljudi klonuli duhom, ali su osjećali veliki fizički i psihički umor. Gledajući početak 1993. i kraj 1993. godine nitko nije ostao isti, na svima je ta godina rata ostavila tragove. Svima je trebao predah, jer smo očekivali nove zadaće, ali tek nakon oporavka. Predah je došao s Washingtonskim sporazumom. Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini je bio besmislen s nerealnim političkim ciljevima s muslimanske strane, a velika razlika je u tome što je Hrvatima taj rat bio nametnut i nisu imali izbora.
RP: Koja je Vaša uloga u organiziranju i pripremi akcije “Tvigi“ u proboju prema središnjoj Bosni u siječnju 1994. godine?
U prosincu 1993. godine premješten sam na novu dužnost na mjesto načelnika uprave vojne policije HVO-a tako da nisam imao ulogu niti u organiziranju, niti pripremi, a niti u realizaciji operacije „Tvigi“. Iako fizički nisam bio sa sudionicima operacije, ali jesam duhovno i znam kako je kvalitetno vrhunski izvedena na području Rame i čestitao sam na rezultatima. Tu se i završilo to razdoblje, a nakon njega došlo je do predaha, a predah je bio prigodta za nove ciljeve. Nastupilo je reorganiziranje HVO-a, nakon uspješnih obrambenih operacija formirane su gardijske brigade, borbena kvaliteta svih postrojbi podignuta je na višu razinu, izvršeno je planiranje, organiziranje, obuka, mobiliziranje i pristupilo se realizaciji završnih operacija Domovinskog rata od operacije „Cincar“ 1994. do operacije „Južni potez“ 1995. godine čime je i završio Domovinski rat, potpisivanjem sporazuma u Parizu koji je kolokvijalno nazvan „Daytonski sporazum“, a sve ostalo je povijest.
general-pukovnik Željko Šiljeg
