Selo Jurići smješteno je u istočnom području općine Prozor – Rama u graničnom području prema općinama Gornjem Vakufu-Uskoplju te Konjicu i Fojnici. Selo Jurići u osnovi je dio šireg seoskog naselja zajednice poznate u lokalnom žargonu kao Ljubunci koje okuplja još nekolicinu okolnih zaselaka i manjih sela. Sela i zaselci spomenutog područja u apsolutnoj većini bili su tijekom 1991. naseljeni hrvatskim stanovništvom. Zbog svojega položaja i hrvatske većine stanovništva, selo Jurići je uz susjedni prostor sela Uzdola predstavljalo zadnje veće hrvatsko naselje na tom dijelu općine. Istočnije od sela smještene su skupina sela i zaselaka (Here, Kute, Šćipe) koja su imala apsolutnu muslimansku (bošnjačku) većinu unutar koje su se nalazili tek neki manji zaseoci u kojima je živjelo nekoliko hrvatskih obitelji.
Odnos lokalnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva prije početka Domovinskoga rata u Bosni i Hercegovini (1991.) bio je obilježen relativno mirnim suživotom u kojemu se isprepletalo sjećanje na događaje i stradavanja lokalnih stanovnika iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata i poraća. Shodno tome, početkom Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj (RH), nekolicina stanovnika sela Jurića i okolnih Ljubunaca aktivno se uključila u vojne i policijske snage RH koje su tijekom 1991. vodile obrambene aktivnosti usmjerene protiv Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pobunjenih hrvatskih Srba.
S druge strane, prve praktične naznake Domovinskoga rata u BiH stanovnici sela Jurići mogli su praktično doživjeti u travnju 1992. kada se dio stanovnika sela aktivno uključio u postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane (HVO-a) koje su spremale obrambene aktivnosti protiv srpskih snaga i JNA. Te su snage nakon gubitka prostora Kupresa i velikih gubitaka HVO-a u prvoj polovici travnja 1992., zaprijetile zapadnim dijelovima općine Prozor Rama. Kako bi se uspostavila sigurna obrana područja općine od kraja ožujka 1992., Općinski stožer HVO -a Rama (Prozor) aktivno je postavljao obranu općinskog područja prema Kupresu u čemu je sudjelovalo stanovništvo iz svih dijelova općine.
Ipak, stvarni ratni događaji koji su u svojemu najgorem obliku borbi obuhvatili prostor sela Jurići mogu se jasno pratiti od kraja listopada 1992. godine. Tada je šire područje oko sela postalo mjestom aktivnih borbi uzrokovanih nastojanjima muslimanske (bošnjačke) tzv. A BiH za zauzimanjem i stavljanjem pod kontrolu istočnih dijelova općine Prozor – Rama te samoga grada Prozora. U višednevnim napadima brojnijih pripadnika Armije BiH iz okolnih muslimanskih sela prozorske općine, kojima su aktivno pomagali pripadnici Armije BiH iz susjednih muslimanskih sela Privora iz Gornjeg Vakufa, od 23. do 26. listopada 1992. smrtno je stradalo nekoliko seljana iz susjednih hrvatskih sela oko Jurića. U tome razdoblju dio stanovnika Jurića bio je uključen u obranu ključnih kota u njegovoj blizini prije svega područja oko Menjika, kao sjecišta puteva na tom području. Unatoč tome, prostor sela bio je kraće vrijeme 24. listopada 1992. stavljen pod kontrolu Armije BiH. Istovremeno u neposrednoj blizini sela u zaseoku Glibe zarobljena su trojica Hrvata od koji je jedan, Josip Glibo, naknadno ubijen od strane pripadnika tzv. A BiH [1] Zbog toga je nakon povratka cijeloga sela pod kontrolu HVO-a, zapovjednik brigade „Rama“ u Prozor Ilija Franjić tražio da se prema selu upute raspoloživa pojačanja koja su trebala braniti selo i njegovo šire okruženje u slučaju novoga napada.[2]
Spomenuti napad tzv. A BiH na HVO- u Prozoru i dijela sela u istočnom dijelu općine tek je djelomično djelovao na lokalne stanovnike sela Jurići koji očito nisu bili svjesni daljnjeg negativnog razvoja odnosa sa susjednim muslimanskim selima. Za pretpostaviti je da je to bio temeljni razlog nepostojanja utvrđenih obrambenih položaja HVO-a u Jurićima i njegovoj okolici, unatoč jasnom inepovoljnom položaju sela koje se nalazilo u svojevrsnom poluokruženju muslimanskih sela. Takav položaj bio je razlog čestim provokacijama koje su se do siječnja 1993. ogledale u čestim pucnjavama po području Jurića od strane pripadnika tzv. A BiH iz Hera.[3]
Razdoblje bez većih napada na području Jurića prekinuto je novim sukobima tzv. A BiH i HVO-a koji su u prvoj polovici siječnja 1993. započeli na području susjedne općine Gornji Vakuf – Uskoplje. Borbe koje od 10. siječnja 1993. u većem ili manjem omjeru vođenje ne samo u gradskom središtu Gornjeg Vakufa već i u okolnim selima te ključnim strateškim kotama oko grada, prelile su se i na dijelove općine Prozor – Rama. Najteže borbe u tom prostoru vođenje su oko pograničnih sela između dviju općina, na području strateški važnog područja Crnog vrha ali i istočnih dijelova općine Prozor u prostoru u i oko sela Jurići te Uzdola. Dokumenti toga razdoblja ukazuju na ranjavanje jednog vojnika Armije BiH iz Kuta koji je nakon toga prebačen u ratnu bolnicu u Konjicu.
U okolnostima novih sukoba, 13. siječnja 1993. pripadnici tzv. A BiH s područja sela Pridvorci i Hera napali su dijelove sela Jurići u cilju zauzimanja položaja HVO-a na važnom raskrižju puteva Menjik. Na te napade HVO je odgovorio slanjem pojačanja u Juriće. Čini se kako je njihov dolazak bio povod za traženje za pomoći u dodatnom naoružanju koje su lokalni pripadnici Armije BiH iz Hera tražili od svojih snaga u susjednoj općini Konjic, konkretnije u Klisu.[4]
U tome razdoblju prostor sela Jurići dodatno je dobio na važnosti. Naime, nastojeći izbjeći mogućnost potpune blokade snaga HVO-a u središnjoj Bosni, hrvatska strana nastojala je upravo preko istočnih dijelova općine Prozor „probiti“ cestovni put kojim bi se spojio prostor Rame i Fojnice. Prema planiranim radovima koji su se provodili dio cestovne komunikacije od Fojnice – Divan – Dobro Polje trebao se nastaviti pravcem Tisovica – Rosulje – Jurići – Menjik – Gornje Blace.[5] Dovršetak spomenutog dijela dionice ceste od Fojnice do Dobrog polja vrlo brzo je alarmirao muslimansku stranu u Konjicu i Klisu svjesnu posljedica spajanja nove cestovne komunikacije između Prozora i Fojnice sa čijim je tijekom izgradnje bila vjerojatno i upoznata. Stoga je tijekom 29. siječnja 1993. poslije prethodnih konzultacija s predstavnicima tzv. A BiH na predmetno područje konjičke općine upućen lokalni „urbanističko-građevinski inspektor“ iz Konjica. On je utvrdio kako izvođač radova „Ceste“ Fojnica gradnju cestovnog pravca Fojnica- Prozor ne izvodi u skladu s postojećim propisima radi čega je njenu izgradnju proglasio protupravnom.[6]
Nakon završetka otvorenih ratnih sukoba u susjednoj općini Gornji Vakuf – Uskoplje krajem siječnja 1993., na području oko Jurića i Uzdolu stanje relativnog mira ometanog pojedinačnim provokacijama potrajalo je do 20. veljače 1993. godine. Tada je prema podatcima kojima je raspolagala hrvatska strana na području oko Uzdola te Jurića i Gliba iz smjera Hera pokrenut snažni minobacački napad praćen jakom vatrom iz streljačkog naoružanja. Njegova jačina bila je dovoljan razlog da se o istome upozori i predstavnik 4. korpusa tzv. A BiH u zajedničkoj komisiji koja je nadgledala prekid vatre zaključen krajem siječnja 1993. godine. Zbog toga je od komande 4. korpusa u Mostaru traženo da se izvrši utjecaj na Dževada Mujanovića, novo pristiglog komandanta Samostalnog bataljona „Prozor“ tzv. ABiH kojega se indirektno dovodilo u vezu s navedenim napadom.[7]
Premještaje snaga Armije BiH na područje Hera, Kuta i Šćipa, zapovjedništvo HVO brigade „Rama“ smatralo je izvjesnim znakom prenošenja „žarišta“ sukoba iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja na istočne dijelove prozorske općine. Razlog tomu, hrvatsko zapovjedništvo u Prozoru vidjelo je i u činjenici da je nakon blokade i cestovne sigurnosti na prometnom pravcu Jablanica – Prozor- Gornji Vakuf, Armija BiH počela koristiti alternativni pravac koji je prolazio dijelom upravo preko istočnih dijelova prozorske općine. Tomu u prilog išla je i činjenica paljena kuća i pljački preostalih Hrvata koji su se nalazili u zaseocima s većinskom muslimanskom populacijom oko Šćipa i Kuta. Taj je proces tijekom veljače i ožujka 1993. rezultirao odlaskom najvećeg broja preostalih Hrvata s tog prostora.[8]
Početak općeg napada tzv. A BiH na Hrvate Klisa i Konjica – kontekst Jurića
Stanje relativno čestih provokacija oko sela Jurića i njegove okolice nastavljeno je i kraljem ožujka 1993. godine. Takvi događaji događali su se u okolnostima početka napada tzv. A BiH na području sela susjednog Klisa u općini Konjic. Tu je od 23. ožujka 1993. Armija BiH napala pojedina hrvatska sela u kojima je u konačnici usmrtila četiri Hrvata u mjestu Orlište dok je selo u cijelosti opljačkano i spaljeno.[9] Stanje napetosti u Klisu i Konjicu koje je rezultiralo otvorenim i planiranim napadom Armije BiH na snage HVO-a u općini Konjic 14. travnja 1993., dodatno je pogoršalo stanje na području oko Jurića i Uzdola koje je od toga trenutka postalo jedno od najaktivniji ratom zahvaćenih područja u općini Prozor.
U okolnostima napada tzv. A BiH na Hrvate u Konjicu zapovjedništvo brigade „Rama“ provodilo je aktivnosti na jačanju izviđačkih aktivnosti na području od Jurića do Kućana te Grevića u pravcu Čeline prema Bokševici.[10]Cilj tih aktivnosti bio je omogućiti uvjete u kojima bi se omogućilo stvaranje koridora kojim se preko područja planine Bokševice trebala pružiti pomoć opkoljenim snagama HVO-a i Hrvatima u Klisu. Nastojanje HVO-a za pomoć Hrvatima u Klisu i stvaranje koridora preko Bokševice zbog napada tzv. A BiH razrađivano je u okviru plana „Kula“ koji se aktivno pripremao krajem travnja 1993. godine.[11]
Izostanak poštivanja primirja i nastavak napada tzv. A BiH na Hrvate u Klisu, ubrzao je pripreme HVO-a na aktiviranju plana „Kula“ i proboju prema opkoljenih snagama HVO-a. U sklopu plana planirane su snage koje su trebale biti podijeljene taktičke grupe. Prostor Jurića u tom smislu je ulazio u zonu djelovanju Taktičke grupe 1 koja je imala cilj zaštite boka snagama HVO-a u središnjoj Taktičkog grupi 2 koja je trebala krenuti direktno prema Boškevici.[12] Iako je pogibija zapovjednika brigade „Rama“ 8. svibnja 1993. dijelom omela pripreme za provedbu akcije, njena nužnost zbog poziva na pomoć od strane HVO-a i Hrvata u Klisu nalagala je njenu bezuvjetnu provedbu.
Shodno svemu navedenom, od trenutka napada tzv. A BiH na Hrvate Konjica u ožujku te nastavku napada u travnju 1993., crte obrane brigade Rame od sela Jurića i Uzdola preko Kućana i Bokševice te Doljana postaju izrazito aktivno području svakodnevnih borbi.
Napad tzv. A BiH na selo Juriće 18. lipnja 1993. godine
U skladu s navedenim, izravni napad pripadnika tzv. A BiH na selo Juriće 18. lipnja 1993. nemoguće je promatrati odvojeno od prethodno spomenutih napadnih djelovanja koja je muslimanska strana provodila u Klisu i Konjicu od 23. ožujka odnosno 15. travnja 1993. godine. Naime, upravo tijekom mjeseca lipnja 1993., muslimanska strana provodila je završne udarne na snage HVO-a u Klisu i Konjicu. Većina hrvatskih sela do toga trenutka bila je zauzeta od strane tzv. A BiH. Osim protjerivanja stanovništva, dio hrvatskih sela je bio u potpunosti opljačkan i spaljen. U pojedinim selima poput Orlišta i Trusine, pripadnici tzv. A BiH i njihova pojačanja, počinili su i masovne ratne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a.
U skladu s ostvarenim povoljnim uvjetima do sredine lipnja 1993. muslimanske snage tzv. A BiH uspješno su privodile kraju aktivnosti na konačnom porazu HVO u području Klisa. U tom smislu nakon svibnja i u lipnju 1993. nastavljene su izrazito teške borbe na području Bokševice, ključnog područja za nadzor prostora Klisa.[13]
Kako bi se dodatno razvukle snage HVO-a na crti obrane od Crnog Vrha – Jurića – Uzdola- Bokševice-Slatine, tzv. A BiH je započela s izvođenjem napada na različitim područjima uzduž navedene crte. Intenzivna djelovanja koja su se tijekom svibnja i lipnja 1993. osjećala na svim dijelovima prethodno spomenute crte obrane, 18. lipnja 1993. zahvatila su u najtežem obliku i područje sela Jurića.
Toga jutra u petak pripadnici diverzantsko-izviđačkog voda (DIV) iz sastava Samostalnog bataljona „Prozor“ tzv. A BiH uz pomoć dijela pripadnika iz sastava Prve te Treće čete istoga bataljona iz smjera Hera snažno su napali prostor i selo Juriće. Prvotno ne naišavši na ozbiljan otpor, u ranim jutarnjim satima oko 07.30 sati diverzanti Samostalnog bataljona „Prozor“ zauzeli su hrvatske obrambene položaje i improvizirane rovove u okolici sela nakon čega su ušli u uži prostor sela.[14] Pola sata nakon ulaska u selo oko 08.00 sati komandant Samostalnog bataljona „Prozor“ Enver Buza izdao je naredbu pripadnicima bataljona u selu da osiguraju uzete položaje te pričekaju dolazak ostalih diverzanata.[15]
Čini se da je nakon dolaska preostalih diverzanta započeo glavni koordinirani napad na lokalno stanovništvo koje se zateklo u selu. Tako su prilikom nasilnog ulaska u jednu obiteljsku kuću u istoj su zatekli brata i sestru Marinu i Josipa Knježevića. Iako su bili maloljetni, pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ oboje su ih ubili.[16] U razdoblju od 08.00 do 10.00 sati nastupajući dalje po selu pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ napali su i druge kuće u selu koje su teško oštetili a neke i zapalili.
U nastavku napada pripadnici bataljona rafalnom paljbom ubili su staricu Anicu Jurić-Vidović u njenoj obiteljskoj kući.[17] Prema naknadnim saznanjima do kojih se došlo za ubojstvo brata i sestre Knježević kao i starice Anice Jurić – Vidović optužilo se Muharema Zečića zv. Muške, Zaima Imamovića te Zaima Heru koji su u tom trenutku bili pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ tzv. A BiH .[18]
Nakon prvotnog šoka uzrokovanog napadom, lokalni Hrvati te dio pripadnika protudiverzantskog voda (PDV „Bata“) HVO brigade „Rama“ koji su se zatekli u blizini započeli su s pružanjem otpora. U intenzivnom sukobu dvosatnom koji je uslijedio dio njih je uz pomoć pristiglih pojedinaca iz obližnjih položaja HVO-a oko Jurića uspio obraniti dijelove sela. Tom prilikom smrtno je stradao jedan pripadnik PDV-a „Bata“ iz sastava brigade „Rama“ Robert Marić, dok je lokalni vojnik Ivan Vidović bio teže ranjen.
O pruženom otporu u selu obaviješten je i komandant bataljona Enver Buza koji je oko 10.00 dobio obavijest o borbama u selu ali i granatiranju HVO-a koje je hrvatska strana započela u smjeru sela Hera. Sat vremena kasnije, pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ dobili su komandanta bataljona Envera Buze naredbu za povlačenjem iz sela Jurića prema Herama. Za tu priliku Buza je tražio djelovanje vlastitih minobacača u prostoru „ispred sela“ Jurića za što je zadužio komandanta svoje Druge čete.[19] Iz svega dostupnog, vidljivo je kako su pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ od 11.15 sati započeli s postupnim izvlačenjem iz Jurića u smjeru Hera. Unatoč tome, komandant bataljona Enver Buza tražio je dodatnu topničku podršku od vlastitih snaga tzv. A BiH iz susjednih Pridovoraca tražeći od njih da djeluju po Jurićima i području susjednog sela Blace.[20]
Razlog povlačenju napadnih snaga Samostalnog bataljona „Prozor“ bio je, osim otpora Hrvata u selu, dolazak većih pojačanja HVO-a iz smjera Prozora i obližnjeg Uzdola oko podnevnih sati. Naime, za povratak izgubljenih položaja na području Jurića nedugo nakon potvrđene informacije o napadu okupljena je skupina pripadnika brigade „Rama“ i Vojne policije HVO-a iz Prozora koja je uz topničku potporu i uz djelovanje pridošlog tenka te manjeg broja pojačanja iz ostalih postrojbi, do kasnih poslijepodnevnih sati 18. lipnja 1993. u protunapadu uspjela povratiti izgubljene pozicije i odbaciti pripadnike tzv. A BiH prema Herama. Zbog dolaska pojačanja HVO-a komandant Samostalnog bataljona „Prozor“ Enver Buza tražio je aktiviranje i drugih linija, posebice onih na području Bokševice. Njegovo traženje za aktiviranjem toga djela ratišta potvrdilo je prethodno opisanu povezanost toga dijela bojišta sa napadom na području sjeverno od toga prostora, u konkretnom slučaju sela Jurića.[21]Naposljetku dolazak većih pojačanja HVO-a alarmirao je muslimansku stranu radi čega su pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ tražili pomoć od oko 50 pripadnika tzv. A BiH iz sastava 45. brdske brigade iz Klisa – Konjica.[22]
Zbog svega navedenog, čini kako je ratni zločin koji je počinjen u Jurićima kod muslimanske strane izazvao određenu bojazan od osvete radi čega je navedeni zahtjev bio u datom trenutku smatran ispravnim. Međutim, razvidno kako taj „strah“ nije spriječio pripadnike Armije BiH na daljnje diverzantske aktivnosti. Naime, već slijedećega dana 19. lipnja 1993. na području Bokševice pripadnici diverzantske skupine Armije BiH iz Klisa preobučeni u uniforme i oznake HVO-a postavili su zasjedu pripadnicima HVO-a iz Posušja koji su bili dio brigade „Kralj Tomislav“ iz Tomislavgrada. Tom prilikom ubijena su osmorica (8) pripadnika HVO-a dok su petorica (5) teže i lakše ranjena.[23]
Shodno svemu navedenom, spomenuti napadi tzv. A BiH na Juriće i druga područja u istočnim dijelovima prozorske općine bili su nesumnjivo organizirani s ciljem razvlačenja relativno malobrojnih snaga HVO-a te pripreme prostora za nove napade koji su slijedili u danima i tjednima nakon spomenutog zločina u Jurićima. Zanimljivo je kako se opisani zločin dogodio 18. lipnja 1993. na blagdan Srca Isusova koji se slavi kao patron župe Prozor. Istoga dana trebao je stupiti na snagu dogovor o primirju koji je prethodno bio potpisan u Sarajevu. Zbog svega navedenog jasno je da poštivanje primirja nije utjecalo na vojne planove tzv. A BiH koji će se u širem i još negativnijem obliku nastaviti početkom srpnja 1993. konačnim progonom Hrvata i HVO-a s područja Klisa i najvećeg dijela Konjica.
[1] HMDCDR, HVO, SIS: HVO, Općinski stožer Prozor, SIS, Izvješće, str. pov. br. 02-55/92 od 8.11.1992.
[2] HMDCDR, 42. bHVO: HZ HB, HVO, HVO Rama, Brigada Rama, Zapovijed, br. 101-487/92 od 29.10.1992.
[3] HMDCDR, ZZP Tomislavgrad: R BiH, HZ HB, HVO, Zapovjedništvo brigade Rama, Izvanredno izvješće, str. pov. bez broja od 20.11.1992.; HMDCDR, ZZP Tomislavgrad: R BiH, HZ HB, HVO, Brigada Rama, Izvješće, br. 02-05/93 od 8.1.1993.
[4] HMDCDR, Armija RBiH 4. korpus, kutija 9993.; RBiH, Armija BiH, Komanda 4. korpusa, Naredba, str. pov. br. 01-414/93 od 19. 1. 1993. U potpisu Arif Pašalić
[5] RBiH, HZHB, HVO, GS HVO, Mostar, Obavijest, str. pov. dj. br. 01-191/93 od 30. 1. 1993.;
[6] RBiH, Armija RBiH, 4. korpus, brigada „Neretvica, Parsovići, Reguliranje pitanja izgradnje saobraćajnice Fojnica – Prozor, str. pov. br. 01-526-1/93 od 29. 1. 1993.
[7] RBiH, HVO, HZHB, Odjel unutarnji poslova, Ured nacionalne sigurnosti, n/r Bruni Stojiću, br. 03-1-1385/93 od 3. 3. 1993. U potpisu Branko Kvesić; RBiH, Armija BiH, Državna komisija, Gornji Vakuf, Dnevni izvještaj str. pov. bez broja ( Zapovjedništvo 4. korpusa, br. 02-1261/93 od 22. 2.) od 21. 2. 1993.
[8] RBiH, HZHB, HVO, Brigada „Rama“, Prozor, SIS, Izvješće o slučaju iseljavanja Hrvata iz sela Šćipa, br. 03-02-9/93 od 4. 3. 1993.,
[9] HVO, UP SIS: HR HB, MINOB, Centar SIS, Mostar, Saznanja-prilog 6., str. pov. br. 02-98-2-282/96 od 5.2.1996.; D. MARIJAN, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992 do 1994., 259.
[10] HVO, ZZP Tomislavgrad: RBiH, HZHB, HVO, Zapovjedništvo OZ SzH, Tomislavgrad, Zapovijedam, str. pov. br. 01/5-177 od 27. 4. 1993.
[11] IZM Prozor, Operativni dnevnik, bez broja od 6 – 13. 5. 1993.
[12] HVO, ZZP Tomislavgrad: HZ HB, HVO, Brigada „Rama“, Izvješće, str. pov. br. 02-076/93 od 7. 5. 1993.; IZM Prozor, Operativni dnevnik, bez broja od 6 – 13. 5. 1993.
[13] HVO, ZZP Tomislavgrad: HVO, brigada „Kralj Tomislav“, Odgovor i primjedbe po izvješću o padu Tisovog dola i Bokševice, str. pov. br. 01-844/93 od 14. 6. 1993.; HMDCDR, HVO, ZZP Tomislavgrad: Zapovjedništvo OZ SzH, Tomislavgrad, Upute i zadaće, str. pov. br. 01/5-273 od 14. 6.1993
[14] Šifrirani dnevnik Samostalnog bataljona „Prozor“, za dan 18. 6. 1993.
[15] Isto.
[16] RBiH, HZHB, HVO, OZ SzH, IZM Prozor, Prozor, Izvanredno izvješće str. pov. br. 01-1085/93 od 18. 6. 1993. u 12.00
[17] RBiH, HZHB, HVO, OZ SzH, IZM Prozor, Prozor, Izvanredno izvješće str. pov. br. 01-1086/93 od 18. 6. 1993.
[18] HRHB, MO, SIS, Centar SIS-a Mostar,
[19] Šifrirani dnevnik Samostalnog bataljona „Prozor“, za dan 18. 6. 1993.
[20] Isto.
[21] Isto.
[22] Isto.
[23] HVO, ZZP Tomislavgrad: RBiH, HZHB, HVO, OZ SzH, IZM Prozor, Prozor, Izvanredno izvješće str. pov. br. 01-1099/93 od 19. 6. 1993.;
