Srpanj 1993. u ratu u Bosni i Hercegovini predstavlja jedan od najtežih ratnih mjeseci u odnosima Muslimana i Hrvata, odnosno njihovih suprotstavljenih vojnih snaga — tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). S obzirom na to da je u medijskom i javnom prostoru i danas prisutna teza kako su spomenute sukobe potaknula hrvatska strana, uvidom u događaje iz srpnja 1993., s posebnim naglaskom na područje sjeverne Hercegovine i središnje Bosne, izgledno je da su veće uspjehe u sukobu naposljetku imale brojnije snage tzv. A BiH. U tekstu koji slijedi, predstavit ćemo ključne događaje na području od grada Bugojna do općine Konjic upravo u tom razdoblju, čiji kontekst i konačni rezultat daju sliku povijesne stvarnosti suprotnu postojećoj.
Ratni sukobi tzv. A BiH i HVO-a u prvoj polovini 1993. godine
Pitanje kada je počeo rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini prva je točka razilaženja u tumačenju hrvatsko-muslimanskih, odnosno danas hrvatsko-bošnjačkih odnosa u BiH. Sa stajališta suvremene bošnjačke historiografije, otvoreni rat započeo je događajima iz travnja 1993., kada su pripadnici HVO-a 16. travnja napali selo Ahmiće u Vitezu, gdje je počinjen ratni zločin. Pri takvom tumačenju, međutim, uporno se zanemaruje činjenica da je istoga dana, 16. travnja, u selu Trusina u općini Konjic, počinjen ratni zločin Armije BiH nad lokalnim Hrvatima. Uzme li se ta činjenica u obzir, proizlazi da tvrdnja kako je rat Armije BiH i HVO-a započeo baš 16. travnja ostaje bez čvrstog uporišta u stvarnosti. Uz to, ratni sukobi u općini Konjic, između nekoliko brigada Armije BiH i tek dviju bojni HVO-ove brigade „Herceg Stjepan“, trajali su u smanjenom intenzitetu već od ožujka 1993. godine.
Već 25. ožujka pripadnici Armije BiH ubili su u selu Orlište četiri hrvatska civila starije životne dobi — početak otvorenog napada na Hrvate u općini Konjic koji će tri mjeseca kasnije završiti protjerivanjem većine hrvatskog stanovništva iz te općine. Zločini nad Hrvatima u Konjicu u ožujku pritom nisu bili prvi masovni zločini koje je u ratu u BiH počinila Armija BiH: već od sredine siječnja 1993. vođeni su pravi ratni sukobi između Armije BiH i HVO-a na području Gornjeg Vakufa-Uskoplja, kao i na širem području Busovače. Upravo su ti siječanjski sukobi u tim gradićima i općinama prvi doveli do masovnijih stradanja hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Iako je hrvatska strana u Gornjem Vakufu-Uskoplju nekoliko dana prije potpisivanja primirja stekla nadzor nad svim ključnim kotama oko grada i pozivala muslimansku stranu na predaju, na području Busovače veći je uspjeh imala Armija BiH: u zadnjim danima siječnja uspjela je južno od Busovače, kod Kaćuna, presjeći prometnicu prema Kiseljaku, čime se dotad jedinstvena lašvansko-lepenička enklava podijelila na dva dijela. Upravo je taj siječanjski sukob u Busovači obilježio i prvi veći masovni ratni zločin, počinjen u selu Dusina, gdje su pripadnici 7. muslimanske brigade nakon zarobljavanja ubili devet Hrvata i jednog Srbina koji se ondje sklonio, dok je gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo toga kraja protjerano. Preuzimanjem potpunog nadzora nad Dusinom i zauzimanjem južnih dijelova busovačke općine Armija BiH je već krajem siječnja ostvarila spoj svojih snaga s ostatkom zone 3. korpusa sa sjedištem u Zenici.[1]
Sukladno svemu navedenom, rat između Hrvata i Muslimana/Bošnjaka, koji je u svom najgorem obliku izbio tijekom 1993., sasvim je izgledno započeo u središnjoj Bosni već u siječnju 1993. Nakon dogovorenog primirja nastavio se u sjevernoj Hercegovini zločinima Armije BiH u općini Konjic u ožujku 1993., a zatim i u travnju 1993., nakon čega je mogućnost trajnijeg smirivanja bila sve manje izgledna.
Napad tzv. ABiH na HVO u srpnju 1993. – zauzimanje Bugojna
Krajem lipnja i početkom srpnja 1993. pokušaji HVO-a da uspostavi nadzor nad područjem planine Bokševice, čime bi se pružila pomoć Hrvatima i HVO-u u dijelu općine Konjic, u Klisu, pokazivali su se sve neuspješnijima. Izloženi svakodnevnim pritiscima brojnih snaga Armije BiH, ojačanih pojačanjima iz okolnih općina te onih koji su stizali iz smjera Sarajeva i Igmana, hrvatski civili i pripadnici HVO-a započeli su početkom srpnja povlačenje iz Klisa. Nakon gotovo tri mjeseca borbi, zaključno s 8. srpnjem 1993., s područja Klisa prema Prozoru stigla je posljednja veća skupina od više od „1500“ protjeranih hrvatskih civila i vojnika HVO-a.[2] Muslimanska je strana taj uspjeh na Bokševici nastojala iskoristiti jačanjem napada na južne dijelove prozorske općine, na područje Slatine i obližnjih Doljana, gdje su pripadnici Armije BiH do 8. srpnja u diverzantskim akcijama usmrtili nekoliko lokalnih civila.[3] Diverzantski upadi tzv. A BiH na područje općine Prozor potvrđeni su i 9. srpnja, kada su u takvom djelovanju smrtno stradala dva pripadnika lokalne brigade „Rama“ na području Banja Lučice.[4]
Uspješnost tih napada tzv. A BiH ukazala je na ključni problem hrvatske strane na potezu od Prozora do Bugojna: nemogućnost masovnije popune ljudstvom. Brigada „Rama“ sa sjedištem u Prozoru, primjerice, sa svoje tri bojne i pratećim postrojbama sredinom je srpnja brojala tek nešto više od „995“ pripadnika.[5] Zbog toga je zapovjedništvo Operativne zone iz Tomislavgrada nastojalo prema Prozoru, Gornjem Vakufu-Uskoplju i Doljanima poslati sve dostupne snage među njima i manje postrojbe sastavljene od pripadnika protjeranih postrojbi HVO-a s područja središnje Bosne, Komušine, pa i Kraljeve Sutjeske.[6]
Kronični nedostatak ljudstva doveo je do toga da su čuvanje linija na južnim dijelovima prozorske općine, ali i na uskopaljsko-ramskom bojištu, u jednom trenutku preuzimali i pripadnici profesionalnih postrojbi HVO-a, a sredinom srpnja i dva nepuna dragovoljačka voda bojne „Zrinski“ — specijalne postrojbe HV-a čiji su zapovjednik i većina pripadnika bili lokalni Hrvati iz BiH.[7] Dio obrambenih položaja oko Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Prozora pokrivala je i borbena grupa dragovoljaca iz 5. gardijske brigade HV-a iz Slavonije.[8]
Broj dostupnih pripadnika HVO-a za čuvanje postojećih položaja svakodnevno se smanjivao. Kako se sukob tzv. A BiH i HVO-a tijekom lipnja i srpnja 1993. sve više komplicirao i zaoštravao, brigada „Rama“ suočavala se i s dezertiranjem svojih pripadnika muslimanske nacionalnosti. Tako je ostao zabilježen slučaj sedmorice Muslimana iz sela Lapsunj koji su krajem lipnja 1993., potpuno opremljeni, prebjegli tzv. A BiH u selo Voljice na području Gornjeg Vakufa-Uskoplja.[9]
S druge strane i općinski prostor Gornjeg Vakufa-Uskoplja, neodvojivo povezan s događajima u Prozoru, ponovno je tijekom lipnja i početkom srpnja 1993. postao izrazito ratno aktivno područje. Padom Sebešića[10] pod kontrolu tzv. A BiH u prvim danima srpnja onemogućena je svaka putna veza između hrvatskih područja središnje Bosne i ostatka Hercegovine. Stjecanjem nadzora nad Gornjim Vakufom Armija BiH bi stoga stekla iznimnu poziciju za daljnje napredovanje prema ključnom i dominantnom prijevoju Makljen, čijim bi zauzimanjem u opasnost bio doveden i sam grad Prozor. Time bi tzv. A BiH ostvarila potpunu povezanost svojih snaga od Bugojna do Mostara, čime bi snage HVO-a u središnjoj Bosni bile dovedene u bezizlaznu situaciju. Upravo je zato zapovjednik Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (OZ SzH) HVO-a, Željko Šiljeg, u više navrata tražio dodatne snage za jačanje postojećih linija obrane na Makljenu, ali i na južnijim dijelovima općine Prozor, na smjeru „Uzdol-Studenčića“.[11]
Nakon gubitka Bokševice i prostora u Klisu, Šiljeg je nastojao preustrojiti obranu na postojećim položajima. U tu je svrhu 11. srpnja bojište od Crnog Vrha do Pisvira, prema Jablanici, podijeljeno na četiri sektora čiji su zapovjednici i različite manje postrojbe bili izravno podređeni već spomenutom zapovjedniku HVO brigade „Rama“ Marinku Zeleniki. Na taj je način Šiljeg namjeravao unijeti više reda u dobrim dijelom iscrpljene snage HVO-a, koje su s minimalnim brojem ljudi pokrivale izrazito dugu liniju obrane prema tzv. A BiH — pritom je istaknuo da se ta četiri sektora nalaze u zoni djelovanja triju brigada tzv. A BiH i jednoga samostalnog bataljona.[12] Šiljeg pritom očito nije imao podatke o dodatnim pojačanjima koja su, primjerice, u Gornji Vakuf za Armiju BiH stizala od pojedinih dijelova manevarskih brigada iz sastava 3. korpusa.[13] Za razliku od Armije BiH, manjak ljudstva za HVO bio je trajan i ključan problem, zbog čega je korištenje spomenutih manjih snaga profesionalnih postrojbi HVO-a i HV-a za čuvanje linija onemogućavalo njihovu primarnu namjenu — sudjelovanje u napadima.
Nova je ofenziva na položaje HVO-a u Gornjem Vakufu i Prozoru stoga bila i više nego očekivana. U međuvremenu su se, od srpnja 1993., sigurnosna situacija i odnosi između Hrvata i Muslimana počeli komplicirati i u Bugojnu. Posebnost tih odnosa bila je u tome da u tom gradu do tada nije bilo izravnih vojnih sukoba između tzv. A BiH i HVO-a — za razliku od okolnih općina, poput Travnika, koji je Armija BiH zauzela nakon koordiniranog napada započetog 3. lipnja 1993. godine.[14] Nakon Travnika jedinice iz sastava 3. korpusa tzv. A BiH napale su dan kasnije područje općine Fojnica koje su prema dostupnim muslimanskim izvorima uspješno zauzele do 16. srpnja.[15]
Prema dostupnim hrvatskim i muslimanskim izvorima, borbe između tzv. A BiH i HVO-a na području Bugojna započele su u ranim jutarnjim satima 17. srpnja 1993.[16] Iako je brigada HVO-a „Eugen Kvaternik“ bila bolje naoružana, prednost tzv. A BiH bila je u većem broju vlastitih pripadnika, lokalne 307. brdske brigade, Općinskog štaba i pratećih jedinica te u mogućnosti dopreme svježih snaga iz smjera Travnika i ostatka zone odgovornosti 3. korpusa tzv. A BiH.[17] Prema muslimanskim izvorima, do sukoba je došlo nakon što je hrvatska strana postavila punkt u većinski hrvatskom selu Bristovi te u etnički miješanom selu Vrbanja, gdje je zarobljeno nekoliko civila muslimanske nacionalnosti i tri policajca. Prema istim izvorima, to je pripadnicima Armije BiH poslužilo kao povod da nedaleko od hrvatskog postave vlastiti punkt, na kojem su ubrzo ubijena dva pripadnika HVO-a koja su se vraćala sa sprovoda. Tu informaciju potvrđuje i hrvatska strana, koja ističe da su 17. srpnja ubijena dva pripadnika Antiterorističke grupe (ATG) HVO-a, nakon čega je osnovana zajednička komisija sa zadatkom smirivanja tenzija. Komisija je došla u selo Vrbanju, no zbog zatečenih okolnosti pripadnici HVO-a zarobili su njezine muslimanske članove, koji su, prema tim izvorima, kasnije ubijeni.[18] Nakon toga uslijedio je otvoreni sukob te zarobljavanja civila i vojnika na obje strane; do kraja dana snage tzv. A BiH i pridružene jedinice bile su u potpunosti spremne ovladati gradom i njegovom okolicom.[19]
Istoga je dana dio muslimanskih snaga 317. brdske brigade Gornji Vakuf u Privoru dodatno ojačan s oko 180 pripadnika Samostalnog bataljona „Sutjeska“, koji su se vratili iz Fojnice, gdje su prethodno sudjelovali u napadu na HVO. Prema muslimanskim izvorima, riječ je bila o dobro naoružanim i iskusnim borcima čiji je dolazak imao izrazito pozitivan „efekt“ na taj dio gornjevakufske općine — pripadnici toga bataljona, uz postojeće pripadnike voda 7. muslimanske brigade, ubrzo su se uključili u napade na obrambene položaje HVO-a na Crnom Vrhu i Makljenu.[20]
Muslimanske snage tzv. A BiH do su 24. srpnja 1993. uspješno zauzele gotovo sve ključne objekte u Bugojnu koji su do tada bili pod kontrolom HVO-a, kao i prostor južno od grada prema Gornjem Vakufu-Uskoplju, čime je onemogućena bilo kakva doprema pomoći snagama HVO-a. Posljednji hrvatski džepovi obrane, u Vučipolju i na Crnačkim Podovima — kamo su se povukli civili i ostaci brigade „Eugen Kvaternik“ — 28. su srpnja i dalje odbijali napade tzv. A BiH. Zbog izrazito nepovoljne situacije okruženja te su se snage, zajedno s civilima, na koncu odlučile na proboj prema srpskim položajima na Kupresu i hrvatskim na planini Raduši. Dok je srpska strana nakon 28. srpnja na svojim položajima prihvatila više od 2000 izbjeglih Hrvata, drugi se dio pokušao probiti do položaja HVO-a na Raduškom kamenu: iako su 29. srpnja u tom nastojanju upali u muslimansku zasjedu i imali nekoliko poginulih, 30. i 31. srpnja ipak je ostvaren spoj s pripadnicima HVO-a iz Uskoplja, nakon čega je povlačenje nastavljeno prema Prozoru i Rami. Konačno, od 29. srpnja tzv. A BiH ostvarila je potpuni uspjeh u Bugojnu, porazivši HVO i protjeravši većinu hrvatskog stanovništva. U 11 dana borbi u Bugojnu, prema pojedinim izvorima, ubijeno je 110 hrvatskih civila, dok je Armija BiH u napadu imala 92 poginula i 210 ranjenih vojnika.[21]
Napad tzv. A BiH na Gornji Vakuf – Uskoplje i Prozor
Još 28. srpnja 1993. 307. brdska brigada Armije BiH iz Bugojna, u skladu sa naredbom Selme Cikotića, komandanta Operativne grupe Zapad Armije BiH, uputila je dio svojih snaga prema Gornjem Vakufu. Do kraja srpnja na to je područje iz Bugojna stiglo oko 450 pripadnika tzv. A BiH. Ta pojačanja, kao i ona koja su ranije stigla u Voljice, u jugoistočnom dijelu Gornjeg Vakufa, Cikotić je namjeravao ponovno iskoristiti u novim napadima radi „uspješnog gonjenja preostalih snaga HVO-a“, kako je naveo u naredbi od 30. srpnja 1993. upućenoj komandantu „objedinjene komande“ (OKM) Gornji Vakuf.[22] Taj je OKM osnovan početkom srpnja 1993. radi boljeg zapovijedanja na tom području, a za njegova komandanta od 7. srpnja 1993. imenovan je Fahrudin Agić, koji je u tom svojstvu trebao „komandovati svim borbenim djelovanjima na području grada“.[23]
Nakon zauzimanja Bugojna bilo je jasno da je napad na Gornji Vakuf – Uskoplje, a potom i na Prozor, samo pitanje dana — u tom se svjetlu može promatrati i spomenuta Cikotićeva zapovijed od 30. srpnja 1993., kojom je zapovjedniku 317. brdske brigade zapovjedio napad na prozorsku općinu. Konkretno, tražio je napad na strateški važno područje Crnog Vrha na Makljenu, koje su tada držali pripadnici HVO-a i koje je tzv. A BiH, nakon zauzimanja, trebala osigurati svježim snagama radi daljnjeg napredovanja. Sve pripreme trebalo je, prema Cikotićevoj zapovijedi, dovršiti do večeri 30. srpnja 1993. godine.[24]
Ta je zapovijed bila neizbježna s obzirom na to da je Cikotić nastojao maksimalno iskoristiti rasulo nastalo u redovima HVO-a nakon gubitka Bugojna. Kao komandant OG Zapad tzv. BiH, u trokutu Bugojno – Novi Travnik – Gornji Vakuf raspolagao je brojnim snagama — između „7000 do 8000“ pripadnika tzv. A BiH.[25]
U skladu s tom zapovijedi o općem napadu na Gornji Vakuf te dijelove prozorske općine, pripadnici tzv. A BiH iz smjera gornjovakufskih sela Pridvorci i Voljevac su nakon višednevnih izviđanja, u 6.00 sati ujutro 31. srpnja položaje HVO-a na širem području Crnog Vrha i Zgonova.[26] Dostupni muslimanski izvori ističu kako su na pravcu napada u smjeru Crnog vrha i Makljena korištene snage iz 2. bataljona 317. brdske brigade, vod pripadnika 7. muslimanske brigade i dio jedinica Samostalnog bataljona „Prozor“ kao i izviđači nekoliko dana ranije pristiglog fočanskog bataljona tzv. A BiH.[27] Istodobno s tim djelovanjem napadnut je i prostor sela Uzdol kako bi se dodatno razvukle snage HVO-a i onemogućilo slanje pojačanja prema Makljenu i Crnom Vrhu. Neposredno prije i tijekom samog napada na širi prostor strateški važnog Crnog Vrha tzv. A BiH izvela je i kraći topnički napad na Prozor, i neposrednu blizinu zapovjedništva brigade „Rama“ — pritom je poginuo Ante Čališ, pripadnik brigadne vojne policije, a nekoliko je vojnika ranjeno. Topnički su projektili pogodili i cisternu s gorivom, koja je uništena zajedno s jednim tenkom, dok je drugi teško oštećen.[28]
Topnički pogoci iznenadili su zapovjedništvo HVO brigade „Rama“, kao i pripadnike zapovjedništva OZ SzH koji su se zatekli u krugu tvornice gdje se ono nalazilo. To se iznenađenje ubrzo pretvorilo u ozbiljniju zabrinutost kad je stigla vijest o padu obrambenih položaja HVO-a na širem području Makljena: nakon što su uklonili minsko polje u prostoru Dila, pripadnici Armije BiH napali su položaje brigade „Rama“ na koti 1303 (Crni vrh) na Zgonovima, kao i na Brenovcu, koje su branili pripadnici HVO-a iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Brzim su udarima vrlo brzo zauzeli gotovo sve obrambene položaje brigade na tom području, natjeravši veći dio pripadnika HVO-a u neorganizirano povlačenje. Pokušaj protuudara zapovjednika 2. bojne brigade „Rama“ i tridesetak njegovih ljudi nije uspio zbog ranjavanja samog zapovjednika i zasjede u koju je njegova skupina upala.[29]
Uspjeh tzv.A BiH na širem prostoru Makljena — prije svega na Crnom Vrhu i Zgonovima — značio je povratak na položaje s kojih je mogao nadzirati Prozor. Uz nove teške napade na položaje HVO-a oko Gornjeg Vakufa-Uskoplja, time je postala sasvim izgledna mogućnost da Prozor doživi sudbinu Bugojna. Takav je scenarij očito razmatralo i zapovjedništvo brigade „Rama“, osobito nakon nekontroliranog povlačenja dijela snaga s Crnog Vrha i Zgonova prema Makljenu. Stanje u gradskom području Prozora u tim se trenutcima pretvorilo u svojevrsnu paniku u kojoj se dio stanovnika i u međuvremenu pristiglih izbjeglica iz Bugojna, spremao napustiti grad.
Nastali nered u redovima HVO-a dobrim dijelom zaustavljen je tek u podnevnim satima, okupljanjem grupa pripadnika Vojne policije, dijela pristiglih pripadnika brigade te jednog voda bojne „Zrinski“, koji su u prethodnim danima pokušavali osigurati koridor za izvlačenje civila i vojnika HVO-a iz Bugojna u selima podno planine Raduše.[30] Njihovim dolaskom na područje Makljena nastala neorganiziranost i panika u redovima HVO-a se dijelom smirila pa su pripadnici Vojne policije, uz minobacačku podršku pripadnike bojne „Zrinski“ i preostali pripadnici I. i II. bojne brigade „Rama“, zajedno s protudiverzantskim vodovima „Bata“ i „Jastrebovi“ iz brigade „Rama“, krenuli u protunapad prema izgubljenim položajima na Crnom Vrhu i Zgonovima. Usporedno s pripremom za protuudar HVO-a prema Crnom vrhu, jedna manja skupina pripadnika 3. bojne brigade „Rama“, iz sela Jurići, zajedno s nekoliko pripadnika dobroškog voda tadašnje 2. bojne, samoinicijativno pokrenula protuudar u smjeru Zgonova. Njima su se u tom napadu priključili pripadnici Vojne policije HVO Prozor koji su se pokušavali približiti izgubljenim položajima na Zgonovima s južne strane Makljena.[31]
Njihov je zajednički napad nakon višesatnih borbi rezultirao je povratkom izgubljenih položaja u smjeru Golušnica – Zgonovi, čime je omogućeno i napredovanje glavnine snaga koja se probijala iz smjera Makljena prema širem području Crnog Vrha. Da su položaji na Zgonovima u kasno poslijepodne 31. srpnja vraćeni pod kontrolu HVO-a, potvrdilo je i skidanje ratne zastave tzv. A BiH koja je ondje prethodno bila postavljena.[32] U borbama tijekom 31. srpnja muslimanska tzv. A BiH imala je 12 poginulih pripadnika od kojih jednog iz 7. muslimanske brigade te tri pripadnika Samostalnog bataljona „Prozor“ te jednog teško ranjenog koji je kasnije i preminuo. Ukupno je na oba pravca napada tzv. A BiH – u smjeru gradskog područja Gornjeg Vakufa te Crnog vrha bilo ranjeno 47 pripadnika tzv. A BiH. [33] Brigada „Rama“ s druge je strana imale dvojicu poginulih vojnika i jednog koji se u početku vodio kao nestali. Njega su pripadnici tzv. A BiH zarobili, odveli u selo Pridvorce gdje su ga nakon mučenja ubili. Poginuli pripadnici brigade „Rama“: Slavko Jurič, poginuo na Zgonovima, Ante Čališ, poginuo u Prozoru, tijekom granatiranja zgrade zapovjedništva brigade „Rama“ i Dragan Bilić, zarobljen i kasnije ubijen.
Izgubljena prilika tzv.A BiH od 31. srpnja 1993. za ovladavanje Crnom vrhom i Makljenom nije zaustavila daljnje napade na područje Gornjeg Vakufa. Iako su pripadnici HVO-a brigade „Rama“ uz manju pomoć pristiglih pojačanja uspjeli vratiti većinu položaja Crnom vrhu, područje Brenovca ostalo je pod kontrolom pripadnika tzv. A BiH do sljedećega dana.[34] Tijekom 1. kolovoza 1993. novi napadi Armije BiH i dalje su punom snagom nastavljeni na gradskom području Gornjeg Vakufa-Uskoplja gdje su snage tzv. A BiH i dalje napredovale. Iako je brigada HVO-a iz Uskoplja pružala maksimalan otpor te ujutro 1. kolovoza krenula u protunapad u smjeru Krupe, Milića i Mračaja, u noći na 2. kolovoza došlo je do popuštanja obrambenih položaja na području Bistrice i Trnovače što je izazvalo opće povlačenje većine lokalnih snaga HVO-a ali i egzodus civilnog stanovništva. Zahvaljujući tome snage tzv. A BiH iz Gornjeg Vakufa su uz pomoć jedinica iz Bugojna uspjele zauzeti Bistricu, Krupu ali i Pajić Polje. Totalni gubitak grada spriječen je dolaskom pojačanja iz Ljubuškog, Gruda i pukovnije „Bruno Bušić“ čiji su pripadnici uz sudjelovanje lokalnih pripadnika HVO-a brigade Ante Starčević do podnevnih sati 2. kolovoza uspjeli vratiti dijelove napuštenih i izgubljenih položaja u gradu te prigradskim naseljima.[35] Time je potpuni pad hrvatskih dijelova Gornjeg Vakufa i ponavljanje bugojanskog scenarija u konačnici bio izbjegnut. Unatoč tome, teške borbe za kontrolu Gornjeg Vakufa kao i strateški važnog prijevoja Makljena nastavljene su do kraja kolovoza 1993. godine.
Međutim, opasnost od ponavljanja bugojanskog ishoda za Gornji Vakuf i Prozor je spriječena unatoč nekoliko novih pokušaja Armije BiH u napadima na te prostore do kraja 1993. godine.
dr. sc. Mijo Beljo
[1]Mijo Beljo, Napad Armije BiH na selo Dusina u siječnu 1993.; Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Vitezu 6. i 8. lipnja 2023. godine – Muslimansko (bošnjačko) – hrvatski rat s posebnim osvrtom na oružane sukobe i stradanja Hrvata u Središnjoj Bosni, 243-264.
[2]RBiH, HZHB, HVO, IZM OZ SzH, Prozor, Hitan zahtjev, str. pov. br. 01-1551 od 8. 7. 1993.; RBiH, HZHB, HVO, Vojna policija, Rama – Prozor, Izvješće za dan 8. 7. 1993. o zbivanjima na području općine Rama, str. pov. bez broja (br. primitka u GS HVO; br. teleg; 4598 od 9. 7. 1993. u 03.00) bez datuma; RBiH, HZHB, HVO, OZ SzH, IZM Prozor, Redovno borbeno izvješće sa stanjem u 22.30 sati, str. pov. br. 01-1550 od 8. 7. 1993.
[3]HMDCDR, HVO, ZZP Tomislavgrad: RBiH, HZHB, HVO, Brigada „Rama“, Izvješće za dan 5. 7. 1993. sa stanjem u 07.00, str. pov. bez broja (br. primitka u OZ SzH 02/2328 od 5. 7. 1993.) od 5. 7. 1993.
[4]HMDCDR, HVO, ZZP Tomislavgrad: HZHB, HVO, OZ SzH, VOS, IZM Prozor, Načelniku VOS-a, str. pov. br. 04-42/93 od 9. 7. 1993.
[5]HZHB, HVO, Brigada „Rama“ Prozor, SIS, Izvješće o stanju na crti obrane u zoni odgovornosti brigade „Rama“, str. pov. br. 03-02-80/93 od 14. 7. 1993.
[6]RBiH, HZHB, HVO, Prozor, Odgovor na obavijest, str. pov. br. 01-1635/93 od 13. 7. 1993.
[7]IZM OZ SzH, Prozor, Određivanje zona odgovornosti, str. pov. br. 01-1591 od 11. 7. 1993.
[8]ICTY, Ministarstvo obrane RH, 5. gbr Vinkovci, Presjek angažiranja 5. gardijske brigade na teritoriju HR HB – izvješće. U potpisu Ivan Kapular.
[9]RBiH, HZHB, Brigada „Rama“ Prozor, SIS, Izvješće, str. pov. br. 03-02-65/93 od 27. 6. 1993.; RBiH, HZHB, HVO, Brigada „Rama“, SIS, Zahtjev str. pov. br. 03-283/93 od 7. 7. 1993.
[10]Edin Ramić, Fuad Zec, Gornji Vakuf – grad heroj, Ratna hronika april – jul 1993. Gornji Vakuf 2016., 329.
[11]HMDCDR, HVO, ZZP Tomislavgrad: RBiH, HZHB, HVO, Brigada „Rama“, Izvanredno izvješće, str. pov. br. 02-107/93 od 26. 6. 1993.
[12]OZ SzH, IZM Prozor, Odgovor na upozorenje, str. pov. br. 01-1738 od 17. 7. 1993.
[13]Edin Ramić, Fuad Zec, Gornji Vakuf – grad heroj, Ratna hronika april – jul 1993. Gornji Vakuf 2016., 331-332.
[14]Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2018., 329.
[15] Edin Ramić, Fuad Zec, Gornji Vakuf – grad heroj, Ratna hronika april – jul 1993. Gornji Vakuf 2016., 331-332.
[16]Isto.; Edin Ramić, Fuad Zec, Gornji Vakuf – grad heroj, Ratna hronika april – jul 1993. Gornji Vakuf 2016., 331-332.
[17]Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994, 400-401.
[18]Isto, 401.
[19]Edin Ramić, Fuad Zec, Gornji Vakuf – grad heroj, Ratna hronika april – jul 1993. Gornji Vakuf 2016., 346.
[20]Isto, 345.
[21]Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2018., 405.
[22]RBiH, Armija BIH, Komanda „OG Zapad“, Bugojno, Naređenje, str. pov. br. 01/546-93 od 30. 7. 1993.
[23]Edin Ramić, Fuad Zec, Gornji Vakuf – grad heroj, Ratna hronika april – jul 1993. Gornji Vakuf 2016., 325.
[24]RBiH, Armija BIH, Komanda „OG Zapad“, Bugojno, Naređenje, str. pov. br. 01/546-93 od 30. 7. 1993.
[25]ICTY; Predmet: IT-01-48-T Presuda, Haag 16. 11. 2005., 65.
[26]RBiH, HZHB, HVO, Redovno borbeno izvješće do 08.00, str. pov. br. 01-2090/93.
[27] Edin Ramić, Fuad Zec, Gornji Vakuf – grad heroj, Ratna hronika april – jul 1993. Gornji Vakuf 2016., 376; 379.
[28]RBiH, HZHB, HVO, OZ SzH, Prozor, Redovno borbeno izvješće, str. pov. br. 01-2090/93 od 31. 7. 1993. u 08.00; RBiH, HZHB, HVO, OZ SzH, Prozor, Redovno borbeno izvješće, str. pov. br. 01-2098/93 od 31. 7. 1993. u 21.00; RBiH, HZHB, HVO OZ SzH, Tomislavgrad, Izv.op. broj 192/93 od 31. 7. 1993.
[29]HMDCDR, HVO, ZZP Tomislavgrad: HRHB, HVO, Brigada „Rama“ Prozor, Druga bojna, Prozor, Izvješće sa sastanka zapovjedništva II bojne, bez broja od 1. 9. 1993., 2.; „Do podne Alija od podne Ilija“, Ramski vjesnik, kolovoz 1993., 8-9.
[30]Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994., 407.
[31]Brigada „Rama“, Ratni dnevnik, Opis događaja od 31. 7. 1993. godine.
[32]Brigada „Rama“, Ratni dnevnik, Opis događaja od 31. 7. 1993. godine.
[33] Edin Ramić, Fuad Zec, Gornji Vakuf – grad heroj, Ratna hronika april – jul 1993. Gornji Vakuf 2016., 382.; Tom prilikom u borbama na Crnom vrhu poginuli su Abaz i Sabahudin Hero te Ermin Pračić. Naknadno je u bolnici preminuo Ismet Hero.
[34] Edin Ramić, Fuad Zec, Gornji Vakuf – grad heroj, Ratna hronika april – jul 1993. Gornji Vakuf 2016., 376; 380.; Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994., 407.
[35] Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994., 407.
