U studenom 1993. uskopaljsko-ramska bojišnica bila je jedno od najosjetljivijih područja u sukobu HVO-a i Armije BiH. Gubitak važnih područja na području Makljena, prije svega Crnog vrha krajem srpnja 1993., pokazao je koliko je Prozor ovisan o obrani toga brdskog prostora. Zato je akcija prema Zavišću, planirana početkom studenog i izvedena 12. studenog 1993., bila mnogo više od lokalnog pomaka crte: njome se pokušavalo trajno osigurati prilaze Prozoru, a istodobno stvoriti uvjete za šire djelovanje prema Gornjem Vakufu i središnjoj Bosni.
Zašto Zavišće?
Zapovjednik Zbornog područja HVO (ZP) Tomislavgrad Željko Šiljeg je 2. studenog 1993. zapovjedio napad na položaje Armije BiH na širem području Zavišća. Cilj je bio spriječiti opasnost od iznenadnih djelovanja Armije BiH prema Crnom vrhu. Zauzimanjem kote 1167 i okolnih ključnih kota HVO bi dobio vatreni nadzor nad selima Boljkovac, Voljevac i Pridvorci, glavnim muslimanskim naseljima uz prometnicu koja je Gornji Vakuf povezivala s ostatkom muslimanskih područja sjeverne Hercegovine. Uspjeh bi omogućio i skraćivanje crte obrane na strateški važnom Crnom vrhu, što je za ramsku brigadu s kroničnim manjkom ljudstva bilo od velike važnosti.
Akcija je imala i širi okvir. Naime, Glavni stožer HVO-a je u istim danima pripremao operaciju „BUNA“ s ciljem poboljšanja položaja oko Gornjeg Vakufa i probijanja blokade prema središnjoj Bosni, gdje su hrvatski civili i pripadnici HVO-a bili višemjesečno okruženi. Stabilno područje oko Crnog vrha bio je preduvjet za takvo djelovanje.
Plan i odgode
Prema planu, snage brigade „Rama“ trebale su s polaznog područja Golušnica – Zgon napasti položaje Armije BiH na kotama 1167 i 1074, a s desnog boka napredovati prema Ratu i kod Menjika uspostaviti novu crtu obrane. Iz smjera Brenovca djelovala bi 4. brigada HVO-a iz Ljubuškog, a pukovnija „Ante Bruno Bušić“ iz smjera Škarine glave i Kršica. Akcija je bila pripremljena za 3. studenog, no odgođena je i potom otkazana zbog guste magle, a ponovno je najavljena za 12. studenog 1993. godine.
Pripreme su se odvijale uz ozbiljne teškoće. Brigada „Rama“ imala je premalo ljudi za pokrivanje obrambenih položaja od Crnog vrha do Slatine pa je za smjene u zoni 3. bojne koristila i pripadnike logističkih službi. Događaj iz noći 4. studenog 1993., kada su šestorica pripadnika Armije BiH neometano prošla između položaja HVO-a na Uzdolu i opljačkala obitelj u selu Lug, pokazao je koliko je linija bila „šuplja“ odnosno nepokrivena.
Napad 12. studenog 1993. godine
Tadašnji zapovjednik HVO brigade „Rama“ Ante Pavlović je 11. studenog izdao detaljnu zapovijed za napad na Zavišće. Glavni teret napada nosile su interventne postrojbe brigade „Rama“: diverzantski i protudiverzantski vodovi, vodovi „Jastrebovi“ (od kraja listopada „Ivan Peran“) i „Bata“, postrojba „Marinko Beljo“ te 4. satnija 6. bojne Vojne policije HVO-a iz Prozora te drugi pripadnici brigade i zapovjedništava njenih bojni. Podršku su činila dva tenka i mješovita topnička grupa s Makljena. Osim brigade „Rama“ u napadu su bile planirane snage iz 4. brigade HVO „Stjepan Radić“ Ljubuški te dio pripadnika profesionalne bojne „Ante Bruno Bušić“. Prema izvornoj borbenoj zapovijedi, napad se planirao iz tri smjera: sa Zgonova i Golušnice prema Lokvama i Zavišću, iz Oglavaca i Brenovca prema Milanovića docu i Zavišću te iz Seoca prema Škarinoj glavici i Kršicama.
U ranim jutarnjim satima 12. studenog postrojbe brigade „Rama“ probile su prednje crte Armije BiH, izbile na Lacin dolac i kotu 1204, dijelom krenule prema Lokvama i Cipalama, a zatim došle do kote 1167. Ondje su zaustavljene zbog otpora Armije BiH, ali i zbog toga što se 4. brigada „Stjepan Radić“ nije pravodobno spojila s njima na prostoru Lacin dolac – Puklevac, unatoč Pavlovićevim zahtjevima i signalu paljenjem plastova sijena. Nakon organiziranog protunapada Armije BiH, brigada se povukla na novoosvojene položaje između Lacinog i Medvjeđeg dolca i Cipala te ih utvrdila.
Akcija je time bila djelomično uspješna. Gubici su na strani brigade „Rama“ bili su tri poginula i sedam ranjenih pripadnika brigade i Vojne policije. Zbog kontraudara muslimanskih snaga, tijela dvojice poginulih vojnih policajaca nije bilo moguće izvući. Istodobno je Armija BiH napadom na Uzdolu i Jurićima pokušala odvući snage s glavnog pravca, na što je brigada „Rama“ odgovorila topništvom.
Izvori muslimanske strane navode da je napad kod Škarine glavice zaustavljen te da su se ondje hrvatske snage vratile na polazne položaje. Oko 10:30 počeo je napad na Zavišće (Milanteg), uz tenkove, transportere i znatan broj pješaštva, pa su se snage 2. bojne 317. brdske brigade povukle oko 300 metara. Prema tom izvoru, na koti 1167 organizirale su obranu i pripremale protunapad. Razlikuje se i opis snaga: hrvatska strane jasno spominje dva tenka i topničku skupinu, dok muslimanski izvori govore o većem broju tenkova i transportera.
Držanje osvojenih položaja
Važnost akcije vidi se i u onome što je uslijedilo. Armija BiH je 13. studenog iz smjera Zavišća, Rata i Brizovače izvela dva jača protunapada radi povrata izgubljenih položaja. Brigada „Rama“, uz topničku potporu prema Voljevcu i Boljkovcu, odbila ih je do podnevnih sati i zadržala sve položaje zauzete prethodnog dana. Muslimanski izvori opisuju jedan protunapad 2. bataljona 317. brigade Armije BiH u jutarnjim satima 13. studenog. U su snage Armije BiH zauzele veći dio izgubljenih položaja, no zbog četiri ranjena i manjka sredstava naposljetku su se vratili na polazne položaje. Taj izvor ipak drži da je protunapad zaustavio daljnja hrvatska djelovanja planirana za 13. studenoga. Novi pokušaj protuudara Armije BiH 15. studenog između Lacinog dolca i Lokava oko kote 1204,također je odbijen uz samo jednog ranjenog pripadnika HVO-a.
Upornost kojom je Armija BiH nastojala vratiti položaje pokazuje da ih je ocjenjivala presudnima. Za lokalnu muslimansku stranu u Voljevcu i Boljkovcu pad Zavišća značio bi položaj sličan onome u kojem se Prozor našao nakon srpanjskog uspjeha Armije BiH na Crnom vrhu. Hrvatska izvješća bilježe i „iseljavanje muslimanskog stanovništva“ iz Here prema Šćipama i Dobrom Polju, što upućuje na to da je mogućnost novih napada HVO-a ozbiljno shvaćena.
Šiljeg je 14. studenog 1993. zapovjedio uvezivanje položaja 4. brigade „Stjepan Radić“ i brigade „Rama“ na crti Kicelj – Brenovac – Puklevac – Ripišće – raskršće Lacinog i Medveđeg dolca – Lokve – Cipala. Raniji položaji na koti 1303, Zgonu i Golušnici postali su rezervna crta, a linija kote 1204 – Lokve ostala je posljednji isturen položaj HVO-a prema Zavišću.
Aktivna obrana i diverzije do kraja mjeseca
Nakon obustave operacije OG „Buna“ oko Gornjeg Vakufa, zapovijed od 27. studenog uvela je aktivnu obranu u sektorima 4 i 5. Zona odgovornosti brigade „Rama“ na Crnom vrhu proširena je, a brigada je sektor interno podijelila na podsektore Makljen, Glibe – Jurići i Uzdol, gdje je rasporedila diverzantske vodove i skupine za posebne namjene. Zapovijed je izričito poticala diverzantska djelovanja u pozadini Armije BiH. Potvrda je stigla u noći 28. na 29. studenog, kada je diverzantska skupina 3. bojne „Rama“ upala na područje Ograde između Jurića i Here. Hrvatska strana izvijestila je o devet poginulih i šest ranjenih, a izvještaji Samostalnog bataljona „Prozor“ govore o četiri poginula i jednom ranjenom pripadniku Armije BiH.
Značenje operacije i uloga brigade “Rama“
Operacija kod Zavišća nije dosegnula sve zacrtane ciljeve, no unatoč tome imala je trajne učinke. Brigada “Rama“ koja je izvela ključni dio napada, probila je prve crte Armije BiH, zadržala osvojeno unatoč protunapadima te time pomaknula crtu obrane dalje od Prozora. U trenutku kada je HVO u zoni ZP Tomislavgrad na crti od oko 260 kilometara raspolagao ograničenim snagama, to je bila postrojba koja je istodobno držala obranu, izvodila napade i diverzantska djelovanja.
Zavišće, uz uspjehe oko Pisvira i Brenovca, pokazuje da je HVO od Crnog vrha do Doljana krajem 1993. imao određenu inicijativu i to unatoč manjku ljudstva, napuštanju položaja i unutarnjim problemima. Upravo to razdoblje potvrđuje koliko je obrana Prozora ovisila o brigadi „Rama“ i koliko je njezina uloga bila presudna za stabilnost ramske bojišnice na kraju 1993. godine.
dr.sc. Mijo Beljo





